Središnje pitanje koje se, barem meni, u ovoj aferi, još neujednačena imena, postavlja: U ČIJE LI JE TO RUKE DOPALA HRVATSKA?
Evo je! Još jedna afera ministarskog formata, još ne ujednačena imena! Neki joj tepaju AFERA MREŽA, drugi AFERA POLA – POLA …( Sjećamo se i jedne kodnog imena „POLA TEBI, POLA NJEMU, POLA MENI“).
Gubitnički likovi vrlo filmični. Smijenjeni ministar markantan i naočit (poput davno posrnulog predsjednika HDZ-a i Vlade). Savjetnik poput nekog tragikomičnog lika iz boljeg češkog filma. Kandidat za popunu upražnjene ministarske fotelje hladan „ko špricer“ kao da je sad na sišao s filmskog platna nekog američkog krimića. Ostali likovi također sve filmičniji od filmičnijeg.
Promatrajući sve te portrete koji su ovih dana preplavili medijski prostor i slušajući ih kako objašnjavaju svoju ulogu u ovom „trileru“, nameće se teško i mučno pitanje: U ČIJE JE LI JE TO RUKE DOPALA HRVATSKA?
Defiliraju u tom osebujnom mnoštvu, pred očima hrvatskih gledatelja i slušatelja, hrvatskih branitelja, radnika, umirovljenika, seljaka, siromaha, učenjaka … svakovrsne kreature: politički kalkulanti koji su nakon dvadesetak godina, makar su devedesetih bili dobrano punoljetni, otkrili i zaključili u koju se stranku najperspektivnije učlaniti, sitni i krupni karijeristi, nezasitni materijalisti, medijski i politički polupismeni spletkari i intriganti, bivši sumo borci, propagandni čudotvorci, razne udvorice, kolaboranti, ulizice, prefriganci, mali i veliki kriminalci …
Zaista, U ČIJE JE TO RUKE DOPALA HRVATSKA?
Deklamirajući hvalospjeve tipu kojega je predložio za novog ministra, jednako gorljivo kao i njegovu prethodniku, aktualni predsjednik Vlade, AP, uz ostalo je spomenuo, valjda kao osobitu njegovu (kandidatovu) vrlinu, da „ON NIJE NI MALO IMPRESIONIRAN“. Inače tip se učlanio u HDZ dvadesetak godina nakon njegova osnutka, i „ostvario strelovit politički uspon“. Je li on u tom pogledu bio uzor svom aktualnom šefu ili obrnuto, NE ZNA SE.
Možda nam je upravo ovom tvrdnjom, AP i nehotice otkrio pozadinu koja je, kao dominantnu strukturu, na hrvatsku političku scenu, vladajuću a ,manje više, i oporbenu, dovela svu tu, rekao bi veliki Matoš, klatež koja nimalo NIJE NI MALO IMPRESIONIRANA preuzimanjem ili potencijalnim preuzmanjem sudbine hrvatskog naroda i države Hrvatske u svoje ruke.?
Kad su ljudi, koji su od početka, na različite načine, sudjelovali u političkim i vojnim operacijama s ciljem uspostave, obrane i oslobađanja Hrvatske, preuzimali svoje dužnosti i te kako su bili svjesni goleme odgovornosti koju preuzimju a iz tog osjećaja odgovornosti proizilazila je i osobna golema IMPRESIONIRANOST. Osobno mogu posvjedočiti, kad god me je predsjednik Tuđman predlagao za neku dužnost, bilo to u Hrvatskom saboru, HDZ-u, Skupštini raspadajuće SFRJOT, Hrvatskoj vojsci, Uredu Predsjednika Republike … osjećao sam kako mi, pod teretom odgovornosti koju trebam preuzeti klecaju koljena. A nisam se osjećao ni slabićem ni kukavicom. Bio sam tek svjestan odgovornosti i upravo taj osjećaj odgovornosti činio me duboko IMPRESIONIRANIM.
Za razliku od mene i mnogih mojih kolega i prijatelja iz ratnog i poratnog doba, koji smo valjda bili bojažljivi slabići pa onda i IMPRESIONIRANI, AP svog kandidata za ministra, kao osobitom vrlinom ukrašava tvrdnjom da on „NIJE NI MALO IMPRESIONIRAN“. Zavirimo li i promotrimo značenje pojma IMPRESIONIRAN vidjet ćemo da je riječ u doživljaju nečega što se zbiva, čemu smo sudionik ili svjedok. Eto, ja sam, primjerice silno IMPRESIONIRAN tvrdnjom AP-a kako njegov kandidat nije „NI MALO IMPRESIONIRAN“ time što će, najvjerojatnije, preuzetI dužnost ministra u Vladi svoje države.
Preuzeti dužnost ministra, „neš ti“, pa tko to još ne bi mogao. Čime se tu može biti IMPRESIONIRAN.
Pada mi, u ovom kontekstu, napamet jedna zgoda koja seže možda u same početke postupnog i posvemašnjeg odumiranja osjećaja odgovornosti, IMPRESIONIRANOSTI, preuzmanjem udgovornih javnih dužnosti u HRVATSKOJ. Nakratko nakon što je notorni Stipe Mesić preuzeo dužnost predsjednika Republike Hrvatske, neki mladac, tad omladinski stranački aktivst, javno je obznanio da je njegov konačni politički cilj postati predsjednikom Hrvatske.
Ova omladinčeva obznana potakla je nekog novinara da ga priupita: “Pa nije li ta tvoja ambicija da, ni manje ni više, postaneš predsjednikom države malo pretenciozna? Pa još si premlad, ne možeš se baš pohvaliti ni nekim velikim školama, nemaš baš ni nekog iskustva u bilo kakvu ozbiljnom poslu …“.Mladac je kao iz topa ispalio :“Zašto bi moja ambicija da postanem predsjednik Hrvatske bila pretenciozna!? Ako može Mesić, zašto ne bih mogao i ja?“
Daklem, baš kao ni AP-ov kandidat za ministarski položaj, ovaj, tada mlađahni, pretendent na dužnost predsjednika Hrvatske nije bio ni malo bio IMPRESIONIRAN dužnošću na koju je bacio oko.
Središnje pitanje koje se, barem meni, u ovoj aferi, još neujednačena imena, postavlja: U ČIJE LI JE TO RUKE DOPALA HRVATSKA?
Izvor: Drago Krpina
