Sinoć je u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski nastup održao poznati kanadski psiholog i intelektualac Dr Jordan B Peterson. Dvorana je bila popunjena do zadnjeg mjesta, a o Petersonovoj popularnosti govori i činjenica da se po gradu rijetko gdje mogla naći reklama za nastup; vrijeme i mjesto nastupa su objavljeni prije pola godine, nakon čega se dvorana rasprodala u svega par dana. Prije analize samog nastupa dotaknut ćemo se Petersonove društvene uloge od kada je “eksplodirao” u javnosti prije otprilike 5 godina.
Peterson je prije 2017. bio profesor psihologije na fakultetu u Torontu, te je vodio privatnu psihološku praksu. Prvi je puta dospio u širu javnost kada se suprotstavio kanadskom “Bill C-16” amandmanu kojim se u zakon progurala rodna ideologija – točnije, koji između ostalog propisuje kako će se odbijanje korištenja rodno neutralnih zamjenica smatrati zakonski kažnjivom diskriminacijom. Peterson je zakon smatrao direktnim i nezapamćenim napadom na slobodu govora jer je to prvi puta da je zakon na zapadu propisao da osoba nešto MORA govoriti. Ljevica je taj legitiman stav odbacila svojim standardnim folklorom skrivanja svoje ideologije pod pseudomoralizirajući plašt “prava manjina” – u ovom slučaju trans osoba.
Ne treba posebno naglašavati da je Peterson nakon toga, kako to obično biva kad se netko suprotstavi radikalnoj ljevici, kontinuirano napadan i pogrešno svrstavan pod radikalnu desnicu iako je velik dio svojih predavanja posvetio upravo borbi protiv radikalnih politika s obje strane (https://www.youtube.com/watch?v=XY7a1RXMbHI&t=4s). Nastavak njegovog rasta nakon te afere može se svesti na rečenicu koju je Peterson jednom prilikom sam izrekao; “ljudi su došli [na moj profil] zbog političke afere, a ostali su zbog sadržaja”.
Osim krucijalne borbe za slobodu govora kroz više fronta – jedna od kojih je i ova gore navedena koja na neki način predstavlja prvo javno suprotstavljanje najnovijim idejama woke ideologije čije posljedice danas doživljavamo svakodnevno (iako su nam 2017. govorili kako se Peterson zamara nebitnim stvarima jer “sigurno nitko neće pristati da se muškarac jedan dan može probuditi i zakonski prozvati ženom”), Petersonov rad od neopisive je važnosti za razvoj pojedinca, odnosno za ono Kierkegaardovsko (i klasično-liberalno) inzistiranje na poboljšanju društva “from the bottom up”; dakle, od pojedinca prema društvu. Na taj se način društvo promatra na način u kojem je pojedinac, a ne kolektiv, u središtu, što je, kako smo više puta pisali, jedan od preduvjeta otvorenog i funkcionalnog (demokratskog) društva. Vjerujemo kako je kod Petersona takav pogled motiviran njegovom stručnom podlogom u psihologiji u kojoj, za razliku od, primjerice, filozofije, temeljni cilj nije uspostavljanje logičkog propozicijskog sistema, već praktična pomoć pacijentu/pojedincu. Lako moguće da je taj individualizam jedna od stvari koja radikalnu ljevicu toliko “bode” kod Petersona, budući da se oni sami, kako smo pisali u [Bog je mrtav i ludilo gomile], sve jače vežu uz grupnu politiku identiteta.
Petersonov nastup bio je koncipiran tako da mu je, na ugodno iznenađenje mnogih koji ga prate, supruga Tammy postavljala pitanja, koja su se ranije mogla napisati preko službene stranice, te koja su međusobnim ocjenjivanjem zadobila najviše “lajkova”. Kako to obično bude s Petersonom, njegovi odgovori su bili dovoljno opširni da su pitanja služila samo kao općeniti uvod u ono što je kasnije prezentirao.
Pitanja su uključivala; (1) kako biste kao psiholog pomogli liku Raskoljnikova (iz romana Zločin i kazna Fjodora Dostojevskog), (2) kojim kriterijem birate koje gradove ćete posjećivati na nastupima (implicirajući kako Peterson češće posjećuje istočnu od zapadne Europe) i (3) kolika je opasnost da se covid iskoristi za uvođenje Društvenog Kreditnog Sistema (eng. Social Credit System) – sličan onom već uvedenom u komunističkom kineskom režimu.
S obzirom na Petersonovo izlaganje, međutim, mi bismo izlaganje podijelili na sljedeći način;
(1) Psihološka analiza Zločina i kazne koja se prelila u širu analizu mentalno nestabilnih, ogorčenih pojedinaca koji se odlučuju na zlodjela kao što su prevalentna američka masovna ubojstva po školama,
(2) Pojašnjenje praktičnih aspekata organizacije velikih nastupa kao što su Petersonovi, te uvid u njegove buduće poslovne planove,
(3) Dekonstrukcija covid teatra koja se proširila u upozorenje na opasnost zapadnog približavanja totalitarizmu – kako kroz reakciju na covid, tako i kroz radikalni ekološki pokret.
Budući da smo o dijelovima prve točke i sami dosta pisali (dotiče se, primjerice, Nietzscheove smrti Boga, nihilizma, kreiranja vlastitih vrijednosti, i sl.), a da o temi masovnih ubojstava, odnosno, Petersonovim riječima, o luciferijanskom duhu koji je preuzeo takve pojedince, te o mogućnostima društvenog suprotstavljanja tom tragičnom fenomenu, planiramo oformiti tekst uskoro, ovdje ćemo se ponajviše fokusirati na treću točku.
“Kada se covid klupko otpetlja, ako to ikada u potpunosti bude moguće, vjerujem da ćemo vidjeti da je naša reakcija na covid prouzročila mnogo više smrti od samog virusa”, rekao je Peterson na početku svog odgovora, te nastavio s nabrajanjem katastrofalnih posljedica covid histerije. Rekao je kako smo, uz katalizaciju globalne gladi, nepovratno uništili nebrojena djetinjstva; od onemogućavanja dječje socijalizacije u ključnoj dobi od 2-4 godine, preko dugotrajnih posljedica na razvijanje govora (ako se ne varamo, rekao je da smo upeterostručili broj djece s govornom manom), do narušenog mentalnog zdravlja djece kao posljedica konstantnog straha, suludog brojanja novozaraženih, tragikomičnih svakodnevnih “nastupa” stožera, itd.
Proširio je zatim temu na potencijalnu ogromnu opasnost simbioze rapidnog tehnološkog napretka i totalitarnog refleksa koji su mnogi zapadni političari pokazali (ovdje se ponajviše fokusirao na premijera svoje zemlje, jednog od najopasnijih zapadnih političara 21. stoljeća, notornog Justinea Trudeaua), naglasivši kako bi totalitarizam u ovakvom trenutku tehnološke moći bio najgori totalitarizam ikad zabilježen, bez mogućnosti usporedbe s ičim što poznajemo. Ne treba, međutim, smišljati distopijske fiktivne priče o tome što bi moglo biti jer je dosta toga već danas implementirano.
Primjerice, strahotni Društveni Kreditni Sistem (SCS), u kojem vlast prati digitalnu aktivnost građana, prema njoj im dodjeljuje pozitivne ili negativne društvene poene, te naravno, kažnjava “negativne” građane (dakle, de facto vam totalitarna komunistička vlast može proizvoljno odlučiti zabraniti kupnju osnovnih životnih potrepština kreditnom karticom), već je na snazi u Kini (https://www.businessinsider.com/china-social-credit…). Svaka sličnost s javno izrečenim idejama lidera World Economic Foruma koji se zalažu za centraliziranje donošenja globalnih odluka (https://twitter.com/davos/status/797717774885863424?lang=hr) je, naravno – slučajna 
Peterson je pri kraju izlaganja te probleme povezao s trenutnim pristupom zelenoj politici, za koju osobno smatramo da će biti glavni medij kroz koji će globalističke struje pokušavati progurati svoju centraliziranu i distopijsku viziju svijeta. “Ako ponudite hipotezu, morate dati vremenski rok i kriterij po kojem možemo odrediti je li vam hipoteza bila točna ili ne”, rekao je Peterson za ekologe, ali istu lekciju – onu koju je Karl Popper davno oformio pod tezom opovrgljivosti znanstvenih teorija – možemo primijeniti i na covid aktere (a jedni se s drugima indikativno uvelike preklapaju) koji se na empirijske dokaze koji su srušili njihove dogmatične stavove ne obaziru, već ih mentalnom gimnastikom okreću u svoju korist – formulacija najčešće ide otprilike ovako; “jesam se zarazio, jesam završio u bolnici, jesam prenio virus, ali hvala Bogu da sam se cijepio jer da nisam, tko zna što bi bilo” (https://time.com/6187092/trudeau-positive-covid/).
Problemom trenutne zelene politike, zbog njegove kompleksnosti, ćemo se također detaljnije pozabaviti u nekom od sljedećih tekstova, a ovdje ćemo još prenijeti Petersonovu temeljnu kritiku; “nema velike razlike između reduciranja ljudi na njihov ugljični otisak i reduciranja ljudi na ono čega se rješavate puštanjem vode u wcu”. Drugim riječima, postoji stvarna opasnost spajanjem akvitističkog/parareligijskog pristupa današnjeg ekološkog pokreta, koji često dehumanizira ljude svodeći ih isključivo na zagađivače (https://culturico.com/2019/07/05/humanity-is-a-cancer/), i te prevalentne teze kako “nijedna mjera nije preekstremna u borbi za okoliš” (isto pravilo je vrijedilo i u covid teatru); ako se netko promatra kao nametnik, te ako ne postoji limit kojim se s tim “nametnikom” treba nositi, možemo samo zamisliti koji su potencijalni načini nošenja koji će onim radikalnijima među nama pasti na pamet…
Valja još naglasiti, na što je i Peterson ukazao, da su kataklizmične prognoze ekologa o kraju svijeta, koje su sveprisutne i danas (https://www.timesnownews.com/…/1028-days-left-climate…, https://eu.usatoday.com/…/ocasio-cortez…/2642481002/), kroz povijest bile toliko puta u krivu (https://web.archive.org/…/bd45c372caf118ec99964ea547880cd0, https://www.facebook.com/photo/?fbid=535074257977582&set=a.266716694813341, https://en.wikipedia.org/wiki/Simon%E2%80%93Ehrlich_wager ) da ih samo ciljana propaganda štiti od toga da se svatko glasno nasmije kada ih sljedeći put čuje.
Zaključno, bio je to standardno stimulativan i kvalitetan nastup jednog od trenutno vodećih javnih intelektualaca, kojim je većina, ovisno o preferencama, a s obzirom na pokrivene teme, mogla ostati zadovoljna. Slagali se ili ne slagali s njim, iznimno je pozitivno vidjeti da javna osoba takve magnitude progovara o temama koje smo u prošlom tekstu nazvali današnjom zlatnom teladi, a još je i pozitivnije što Peterson njima pristupa na onakav način kakav bi nam svima trebao biti u interesu; promatrajući pojedinca kao središnju točku društva, odnosno inzistirajući da se težnja poboljšavanju društva vrši prvotno i primarno kroz nas same, a tek onda, eventualno, kroz mijenjanje drugih. “Ako nisi u stanju ni pospremiti svoju vlastitu sobu, tko si ti da daješ savjete cijelom svijetu?” (J. Peterson)
Izvor:Sapere Aude
