Da nije bilo “Poskoka” ne bi bilo niti “Maslenice” ni “Medačkog džepa”!
Zbivanja u kojima se Hrvatska našla 1992. godine, nakon potpisivanja Sarajevskog primirja, bila su jasan znak da bez jakih uporišta s kojih bi se kretalo u oslobodilačke akcije iste ne bi bilo moguće uspješno provesti. Stjecanje početne snage za udar na okupirane dijelove Republike Hrvatske bio je jedan od najvažnijih zadataka, a na Velebitu, koji je dijelio neprijateljsku vojsku od dalmatinskih gradova i mora, bile su raspoređene nedostatne i nedovoljno opremljene hrvatske snage sastavljene od domicilnih postrojbi i Planinske satnije Velebit. U stratešku važnost te planine uvjerili su se posjetitelji Velebita načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske, general Janko Bobetko i zapovjednik Specijalnih jedinica MUP-a Mladen Markač.
U takvim okolnostima pomoćnik ministra unutarnjih poslova, Joško Morić, odobrio je odluku načelnika Odjela specijalne policije Mladena Markača da snage specijalne policije MUP-a preuzmu u ljeto 1992. godine cijelo područje od Gospića do Rizvanuše te do planinskog vrha Visočica. One su, opremljene za teške zimske uvjete, zauzele položaje na cijeloj spomenutoj liniji gdje su formirale baze specijalnih jedinica sa zadaćom sprečavanja upada terorističkih grupa preko Velebita prema Dalmaciji i zadaćom praćenja situacije na linijama razgraničenja zbog velike blizine grada Gospića od prvih borbenih linija.
Radilo se o akciji „Poskok-1“ koja je započela na današnji dan, 18. kolovoza 1992. godine kada na Velebit stižu prvi specijalci. Njihova zadaća bila je borba protiv neprijateljskih diverzantsko-terorističkih grupa, ali pronalazak, označavanje i uništavanje minskih polja i drugih minskoeksplozivnih sredstava. Akcijom „Poskok-1“ trebala se očuvati komunikacija od Karloaga u smjeru Rovanjske te u smjeru Gospića. Da zadatak neće biti nimalo lak svjedoči i pogibija Marina Jakominića, zapovjednika riječke specijalne jedinice policije koji je stradao u prvim danima akcije krajem kolovoza.
