Iako o tome ne možete čitati u mainstream medijima (jer ide kontra njihove ideologije, pa o tome ciljano šute), u Nizozemskoj se trenutno održavaju ogromni prosvjedi predvođeni nizozemskim farmerima, nastali kao reakcija na novouvedeni “zeleni” zakon kojim se, riječima vlasti, do 2030. žele smanjiti emisije NO i NH3, a koji će onemogućiti poslovanje velikom broju farmera.
Da vlast za to nije bilo previše briga kada su zakon usvajali i krojili pokazuje izjava koju su dali prije njegovog uvođenja; “Iskreno… Činjenica je da neće svi farmeri moći nastaviti sa svojim poslovanjem“. To je samo još jedan u nizu primjera djelovanja vlastodržaca koji ilustriraju kako se na zapadu, ponajviše radi pretjerane globalizacije koja je stvorila naddržavne institucije koje preko poslušničkih državnih lidera donose sve velike odluke, a pritom za njih ne snose odgovornost, formirao ogroman razmak između vlasti i naroda.
Ova odluka nizozemske vlasti u stvarnosti nije odluka nizozemske vlasti, već odluka Europske Unije za dugoročno smanjenje “štetnih plinova” na njezinom cijelom području. Imajući to na umu postaje jasnije zašto u formiranju i prihvaćanju zakona nije bilo puno brige za poslove i živote “nekih tamo nizozemskih farmera”.
Kako to uvijek biva, europski birokrati imaju svoj zacrtani cilj, u ovom slučaju trenutno prihvaćenu zelenu ideologiju (koja je uvelike kontraproduktivna, što ćemo pomnije analizirati u zasebnom tekstu), a sve potencijalne kolateralne štete njegovog dostizanja smatraju van svoje jurisdikcije.
Britanski konzervativni filozof Roger Scruton puno je pisao o tom problemu u kontekstu zelene politike, te je glasno zagovarao redefiniranje europskog pristupa istoj, kojim bi razne ekološke probleme “napadali” odozdo prema gore (eng. from the bottom up) – dakle, od lokalnog prema globalnom – umjesto obrnuto kako je sada slučaj. Time bi se izbjeglo upravo ovo što sada gledamo; da razna birokratska središta moći, u većini slučajeva stotinama kilometara udaljeni od mjesta čije sudbine kroje, donose odluke koje smatraju “globalno isplativima”, a kojima usputno uništavaju živote malog čovjeka.
Nije ta Scrutonova ideja revolucionarna; ona je kroz filozofiju politike i ranije bila artikulirana načelom supsidijarnosti koje kaže da bi se društveno-političke odluke trebale donositi na najnižoj mogućoj razini, kako bi oni koji odluke donose i sami trpili njihove posljedice, odnosno u potpunosti bili za njih odgovorni. Dapače, velik dio zalaganja liberalne filozofije za demokratski sustav umjesto apsolutističkog bio je taj da je vladar u apsolutističkim sustavima odvojen od naroda, pa samim time nikako ne može znati što je tom narodu potrebno (najjasnije je ovo izrečeno u poznatim tekstovima Thomasa Painea kojima argumentira nužnost američke revolucije).
Danas smo, međutim, kao društvo dosegli toliku razinu globalizacije (koja je možda, s razvitkom globalne ekonomske i trgovinske moći, bila neizbježna) da se donošenje odluka u potpunosti centraliziralo na par moćnih birokratskih grupacija, zbog čega uistinu možemo zamisliti kako kroz nekoliko desetljeća države na zapadu postanu suvišne.
Pritom bi ti birokrati, kada bi imali obraza, morali odgovoriti na pitanje tko ih je, i kako, postavio da odlučuju o sudbini cijelog kontinenta. U državnim je demokracijama odgovor na to pitanje jasan; narod svojim predstavnicima daje legitimitet donošenja odluka tako što ih izabire na demokratskim izborima. Posljedično, ima ih pravo i smijeniti ukoliko ne ispune ono što su prije izbora obećali.
Samo u takvim postavkama možemo govoriti o tome da narod i sam snosi odgovornost za ono što mu se događa (taj je fenomen odlično sažeo Hobbes rekavši da je vlast u demokracijama uvijek preslika skupa svih građana), dok se isto ne može reći kada jedan Klaus Schwab, kojeg nitko od građana nije izabrao ni za što, “odozgo” nameće cijeloj Europi svoju utopijsku viziju svijeta. (Indikativno je i kako se globalistički nastrojeni lideri međusobno podržavaju na izborima u svojim zasebnim zemljama, te kako im svima skupa medijska mašinerija drži leđa – https://www.facebook.com/…/a.103531285…/140925581820861/).
Osim rušenja načela supsidijarnosti i političkog nelegitimiteta državnih nadinstitucija koje smo do sada opisali, treća problematična stavka trenutnog globalizma je nemogućnost opovrgavanja odluka koje globalistička središta moći donesu.
Kako bi to najbolje opisali, iskoristit ćemo analogiju znanstvenih teorija; promatramo li društveno-političke odluke kao znanstvene teorije, dakle kao teorije o tome kako najbolje riješiti neko znanstveno (ie društveno) pitanje, možemo ih smatrati opovrgnutima onog trenutka kada u zadanom roku (npr. 4 godine koliko najčešće traje mandat) ne postignu cilj koji su same obećale/prognozirale postići. Kada, međutim, teorije/odluke formiraju grupacije koje nemaju vremenski limit bivanja na vlasti, niti postoje suprotstavljene grupacije s alternativnim teorijama (ono što bi u demokratskim sistemima bile oporbe), ne preostaje nikakva mogućnost da njihove teorije provjerimo u praksi – dakle, opovrgnemo ili proglasimo točnima.
Ova stavka je najjasnije bila ilustrirana tijekom pandemije, u kojoj su nam konstantno (odozgo) nametane razne teorije čiji je rezon bio skriven od javnosti, pa samim time i nismo mogli o njima raspravljati (npr.
- u RH nikada nije jasno rečeno kojom logikom su covid potvrde uvedene,
- što je njihov cilj,
- koje su vremenske granice u kojima možemo procijeniti je li taj cilj zadovoljen i sl.),
ili su donositelji odluka jednostavno prešutjeli to što su njihove teorije bile opovrgnute stvarnošću
- “cjepivo će zaustaviti pandemiju”,
- “cjepivo 100% štiti od umiranja”,
- “lockdownovi i stroge mjere su jedini način suzbijanja virusa”, itd.).
Valja imati na umu da su se covid mjere također donosile “odozgo prema dolje”, dakle od globalističkih grupacija WHO, UN i sl. prema svim državama, a kada bi neka država iskočila, kao što je bilo u slučaju Švedske, globalisti bi ih preko svojih medijskih poslušnika dehumanizirali i degradirali do krajnjih granica: https://www.vecernji.hr/…/svedski-protokol-za-koronu….
Vrlo sličan problem je i u srži trenutne zelene politike; kontinuirano se daju apstraktne, i najčešće apokaliptične, prognoze upitnih vremenskih ograničenja, a kada se one konačno pokažu kao netočne, donositelji odluka ih jednostavno blago prenamjene ili samo pogurnu krajnji rok malo dalje u budućnost (https://web.archive.org/…/bd45c372caf118ec99964ea547880cd0, https://www.facebook.com/photo/?fbid=535074257977582&set=a.266716694813341, https://en.wikipedia.org/wiki/Simon%E2%80%93Ehrlich_wager).
Naravno, kao što je to bilo i u kontekstu covida, alternativna strana se sustavno cenzurira i dehumanizira, što možemo jasno vidjeti u kontinuiranom cenzuriranju ekologa Bjorna Lomborga koji nudi nešto drukčije viđenje ekoloških problema od mainstreama.
Taj obrazac stvaranja prividne apokalipse, bilo to u ime “virusa od kojeg ljudi kao zombiji padaju po ulicama” ili u ime “spasa od apokalipse klimatskih promjena”, iznimno je opasan jer omogućava strani koja ga zagovara dogmatičan pristup u kojem se svatko tko se suprotstavi može svesti na “zlo koje želi smrt ljudi/propast svijeta”.
Zašto bi, na kraju dana,
- nizozemski farmeri riskirali svoj (i naš) kruh u ime neke apstraktne zelene ideologije koju im nasilno nameću birokrati koji s njima nemaju nikakve političke ni društvene/životne veze? Još jedno legitimno i kvalitetno pitanje koje su oni sami postavili nizozemskim vlastima jest
- zašto se udara samo na njih, a ne, primjerice, na aviokompanije čije emisije štetnih plinova zasigurno nisu malene.
Do trenutka kada vlada ne odgovori na to i na sva ostala pitanja s pravom možemo smatrati da je to zato što njihovim briselskim šefovima tako trenutno odgovara. Do trenutka kada se nešto fundamentalno ne promijeni u načinu na koji globalisti trenutno vode zapadno društvo, koji je baziran na dogmatičnim parareligijskim ideologijama, te koji je u njihovo ime spreman žrtvovati sudbinu građana, možemo i moramo slati podršku građanima koji se hrabro na ulicama tome suprotstavljaju. Kao što je bilo u slučaju kanadskih prosvjeda protiv totalitarističkog premijera Trudeau, nizozemskim farmerima poručujemo; #HoldTheLine.
Izvor: Sapere Aude
