Autor: F. William Engdahl, 11.10.2021.g.
Zelena agenda dovodi da cijene energije iz svih konvencionalnih izvora eksplodiraju na globalnoj razini. Daleko da se radi o slučajnosti, naprotiv, to je dobro orkestriran plan za urušavanje svjetskog gospodarstva koje je već dramatično oslabljeno gotovo dvogodišnjim smiješnim COVID-ovim karantenama i ostalim povezanim mjerama. Ono što vidimo je eksplozija cijena ključnih energetskih sirovina: nafte, ugljena, a u zadnje vrijeme i prirodnog plina. Ono po čemu se ova kriza razlikuje od energetskih šokova 1970-ih jest to što se ovaj put kriza razvija kako se svijet korporativnih svjetskih ulaganja/ulagača, koristeći lažni ESG-ov model zelenih ulaganja, okreće ka deinvestiranju u buduću naftu, plin i ugljen, dok vlade OECD-a prihvaćaju ulaganja u užasno nepouzdane i nestabilne izvore energije od sunca i vjetra koji će možda već sljedećih mjeseci osigurati kolaps industrijskog društva. Uz dramatično preispitivanje, EU i druga industrijska gospodarstva svojevoljno počinjaju ekonomsko samoubojstvo…
Ono što je prije samo nekoliko godina prihvaćeno kao očito je da osiguravanje obilne, pouzdane, učinkovite i pristupačne energije definira gospodarstvo. Bez učinkovite energije ne možemo proizvesti čelik, beton, rudarske sirovine ili bilo što od onoga što podržava naše moderno gospodarstvo. Posljednjih se mjeseci:
- Svjetska cijena ugljena za proizvodnju energije udvostručila;
- Cijena prirodnog plina porasla je za gotovo 500%;
- Cijena nafte ide 90 dolara po barelu, najviše u sedam godina.
Ovo je planirana posljedica onoga što se ponekad naziva Velikim reset-om iz Davosa ili ludilom Zelene agende bez ugljika (zero carbon).
Prije otprilike dva desetljeća Europa je započela veliki pomak na pogrešno nazvane obnovljive izvore ili Zelenu energiju, uglavnom od sunca i vjetra. Njemačka, srce industrije EU-a, predvodila je transformaciju s nepromišljenim projektom tzv. Energiewende bivše kancelarke Merkel, po kojim planovima će se posljednje njemačke nuklearne elektrane zatvoriti 2022.g., a elektrane na ugljen se već brzo gase. Sve te odluke se sada suočavaju sa stvarnošću kako se Zelena Energija (Green Energy) uopće ne može nositi s velikim nedostatkom opskrbe. Kriza je bila potpuno predvidljiva.
S široko rasprostranjenim zatvaranjem industrije i putovanja zbog covida u 2020.g. potrošnja prirodnog plina u EU je dramatično pala. Najveći dobavljač plina u EU, ruski Gazprom, u interesu uređenog dugoročnog tržišta, uredno je smanjio isporuke na tržište EU čak i s gubitkom. Neobično blaga zima 2019-2020. omogućila je da skladištenje plina u EU-u da dosegne svoj maksimum. Međutim, duga, teška zima sve je to izbrisala 2021.g.
Suprotno tvrdnjama političara iz EU-a, Gazprom nije igrao politiku s EU-om kako bi prisilio odobrenje svog novog plinovoda Sjeverni Tok 2. Kako se potražnja EU-a obnovila u prvih šest mjeseci 2021., Gazprom je požurio ispuniti i čak premašiti rekordne razine iz 2019., pa čak i na račun dopune ruskog skladišta plina za nadolazeću zimu.
S obzirom da je EU sada čvrsto predana programu zelene energije, Fit for 55, i eksplicitno odbacuje prirodni plin kao dugoročnu opciju, dok istovremeno ubija ugljen i nuklearnu energiju, nesposobnost klimatskih modela think-tanka koji su opravdavali Električno društvo bez 100% CO2 do 2050. g., se vratilo kući.
Budući da su financijski ulagači na Wall Streetu i Londonu uvidjeli svoju korist od goleme dobiti od zelene energetske agende, radeći sa Svjetskim ekonomskim forumom u Davosu na promicanju smiješnog ESG modela ulaganja, konvencionalne tvrtke za naftu, plin i ugljen zbog toga ne ulažu zaradu u širenje proizvodnje. Naime, zbog toga je u 2020.g. svjetska potrošnja nafte, plina i ugljena pala za oko čak 1 bilijun dolara. Koji novac se neće povratiti.
S obzirom da su BlackRock i svi drugi ulagači, drugih energetskih kompanija, promatrali korist “održive” energije, jedna iznimno hladna i duga zima u Europi i rekordan nedostatak vjetra u sjevernoj Njemačkoj, su pokrenuli paničnu kupovinu plina na svjetskim LNG tržištima u početkom ovog ranog rujna.
Problem je bio u tome što je obnavljanje zaliha pokrenuto prekasno, jer je većina dostupnog LNG-a iz SAD-a, Katara i drugih izvora, koji bi inače bili dostupni, već prodana Kini, gdje je jednako zbrkana energetska politika, uključujući političku zabranu australskog ugljena, dovela do zatvaranja tvornica i nedavne vladine zapovijedi da se pod svaku cijenu osigura plin i ugljen. Katar, američki izvoznici LNG-a i drugi pohrlili su u Aziju ostavljajući EU na hladnom, doslovno.
Ono što rijetki razumiju je kako su današnja zelena energetska tržišta namještena u korist špekulanata poput hedge fondova ili ulagača poput BlackRocka ili Deutsche Banke i kažnjavaju krajnje potrošače energije. Naslovne cijene prirodnog plina kojima se trguje u Europi, nizozemski TTF terminski ugovor, prodaje londonska ICE Burza. Oni procjenjuju kakve će biti buduće veleprodajne cijene prirodnog plina u EU za jedan, dva ili tri mjeseca. ICE Burzu podržavaju Goldman Sachs, Morgan Stanley, Deutsche Bank i Société Générale. Tako da je ovo tržište regulirano onim što se naziva plinskim terminskim* ugovorima ili derivatima.
*terminski ugovor je posao u kojem se s nekim dogovarate da ćete kupiti ili prodati nešto u budućnosti po cijeni koja se dogovara danas. To „nešto” može biti bilo što – dionica, roba, valuta – a isporuka može biti mjesecima kasnije, ako i ikada. Stvar je u tome da se cijena dogovara ovdje i sada. Terminski ugovori u načelu predstavljaju pravo kupoprodaje neke robe u budućnosti, koja se može ali i ne mora realizirati, ali takva prava mogu biti i jesu često predmet daljnje kupoprodaje.
Banke ili drugi mogu špekulirati o djelićima dolara, a kada su se pojavile vijesti o tome koliko je nisko skladištenje plina u EU-u za nadolazeću zimu, financijski morski psi krenuli su ludovati. Do početka listopada cijene nizozemskog TTF plina su eksplodirale za neviđenih 300% u samo nekoliko dana. Od veljače je daleko gore, jer standardni LNG teret od 3,4 bilijuna BTU (britanske termalne jedinice) sada košta 100-120 milijuna dolara, dok je krajem veljače njegov trošak bio manji od 20 milijuna dolara. To je porast od 500-600% u sedam mjeseci.
Temeljni problem je u tome što, za razliku od većine poslijeratnog razdoblja, od političke promocije nepouzdanih, nestabilnih i skupih izvora energije od sunca i vjetra u EU i drugdje (npr. Teksas, veljača 2021.) tržišta električne energije i njihove cijene namjerno su deregulirani radi promicanja Zelenih alternativa i istiskivanja konvencionalnih izvora plina i ugljena zbog sumnjivog argumenta da njihove emisije CO2 ugrožavaju budućnost čovječanstva ako se do 2050. ne smanje na nulu (tzv. Zero Carbon).
Cijene koje snosi krajnji potrošač određuju dobavljači energije koji integriraju različite troškove pod konkurentnim uvjetima na tržištu. Međutim, đavolski način izračunavanja troškova električne energije u EU-u, koji navodno potiče neučinkovitu, nepouzdanu i nestabilnu solarnu energiju i vjetar te obeshrabruje konvencionalne izvore, jest taj što je, kako je rekao francuski energetski analitičar Antonio Haya, „najskuplja elektrana od onih potrebnih za pokrivanje potražnje postavlja cijenu za svaki sat proizvodnje, za svu produkciju usklađenu na aukciji.” Dakle, današnja cijena prirodnog plina određuje cijenu za uistinu nultu cijenu hidro-električne energije. S obzirom na visoku cijenu prirodnog plina, to definira troškove električne energije u EU-u. To je đavolska arhitektura cijena koja koristi špekulantima i uništava krajnje potrošače, uključujući kućanstva i industriju.
Temeljni otežavajući uzrok nedavnih nestašica dosadašnjeg obilja konvencionalnih izvora energije, ugljena, plina i nafte je odluka BlackRocka i drugih globalnih novčanih fondova da prisile ulaganja mimo sektora nafte, plina ili ugljena – svih savršeno sigurnih i nužnih izvora energije – prema izgradnji krajnje neučinkovitih i nepouzdanih izvora od sunca i vjetra. Zovu to ESG ulaganje. To je najnovije ludilo na Wall Streetu i drugim svjetskim financijskim tržištima otkako se izvršni direktor BlackRocka Larry Fink pridružio upravnom odboru Svjetskog ekonomskog foruma Klausa Schwaba 2019. uspostavili su i ESG certifikacijske tvrtke koje dodjeljuju ESG “politički korektne” ocjene dioničkim društvima, a kažnjavaju one koji se ne pridržavaju ESG smjernica prilikom usmjeravanja ulagačkih aktivnosti. Ova žurba ka ESG ulaganjima je stoga donijela milijarde Wall Streetu i prijateljima. Ali je ovakvo usmjeravanje ulagačkih aktivnosti dovelo do zastoja budućeg razvoja nafte, ugljena ili prirodnog plina za većinu svijeta.
Sada, nakon 20 godina glupog ulaganja u solarnu energiju i vjetar, Njemačka, nekoć vodeća u industriji EU-a, žrtva je onoga što možemo nazvati njemačkom bolešću. Poput ekonomske nizozemske bolesti, prisilno ulaganje u zelenu energiju rezultiralo je nedostatkom pouzdane pristupačne energije. Sve za nedokazanu tvrdnju o 1,5C IPCC-a koja bi trebala okončati našu civilizaciju do 2050. ako ne uspijemo postići nultu emisiju ugljika (Zero Carbon).
Kako bi unaprijedili taj program zelene energije EU-a, država za državom, uz nekoliko iznimki, su počele uništavati infrastrukturu na naftu, plin i ugljen, pa čak i nuklearke. Posljednje preostale nuklearne elektrane u Njemačkoj će se trajno zatvoriti sljedeće godine. Nove elektrane na ugljen, s najnovijim najsuvremenijim prečistačima, rashoduju se i prije pokretanja proizvodnje.
Njemački slučaj postaje još apsurdniji.
Vlada Merkel je 2011. godine uzela energetski model koji su razvili Martin Faulstich i Državno savjetodavno vijeće za okoliš (SRU) koji je tvrdilo da bi Njemačka mogla postići 100% obnovljivu proizvodnju električne energije do 2050. Tvrdili su da duže korištenje nuklearne energije neće biti potrebno, niti izgradnja elektrana na ugljen s hvatanjem i skladištenjem ugljika (CCS). Time je rođena Merkelina katastrofalna politika zvana Energiewende. Studija je tvrdila da bi to uspjelo jer bi Njemačka mogla ugovoriti kupnju viškova hidroelektrične energije bez CO2 od Norveške i Švedske.
Sada s ekstremnom sušom i vrućim ljetom, hidroenergetske pričuve Švedske i Norveške su opasno niske dolaskom u zimu, sa samo 52% kapaciteta. To znači da su električni kablovi do Danske, Njemačke i sada Velike Britanije u opasnosti. I da bude još gore, Švedska je podijeljena oko zatvaranja vlastitih nuklearnih elektrana, koje joj daju 40% električne energije. A Francuska raspravlja o rezanju čak jedne trećine svojih čistih nuklearnih elektrana, što znači da taj izvor za Njemačku također neće biti siguran.
Već 1. siječnja 2021. godine zbog postupnog isključivanja ugljena koje je njemačka vlada odredila, zatvoreno je 11 elektrana na ugljen ukupnog kapaciteta 4,7 GW. To gašenje proizvodnje je trajalo samo 8 dana nakon kojih je nekoliko elektrana na ugljen ponovno priključeno na mrežu zbog dugotrajnog razdoblja slabog vjetra. 2022.godine će se zatvoriti posljednja njemačka nuklearna elektrana, a više elektrana na ugljen će se trajno zatvoriti, sve za zelenu nirvanu. Dok je 2002.g. Njemačka nuklearna energija bila je izvor za 31% električne energije bez ugljika.
Što se tiče vjetroelektrana koje čine manjak u Njemačkoj, u 2022.godini će oko 6000 vjetroagregata, s instaliranom snagom od 16 GW, biti demontirano zbog isteka subvencioniranja za starije turbine. Međutim, stopa odobrenja novih vjetroelektrana je blokirana rastućom pobunom građana i pravnim izazovima zagađenja bukom i drugim čimbenicima. Što opet vodi u katastrofu koja bi se mogla izbjeći.
Odgovor Komisije EU-a u Bruxellesu, umjesto da se priznaju očigledne nedostatke u njihovoj agendi zelene energije, bio je udvostručiti je kao da su problem prirodni plin i ugljen. Car klimatskih promjena u EU-u Frans Timmermans apsurdno je izjavio: “Da smo imali zeleni dogovor pet godina ranije, ne bismo bili u ovoj poziciji jer bismo tada imali manje ovisnosti o fosilnim gorivima i prirodnom plinu.”
Ako EU nastavi s tom samoubilačkom agendom, za nekoliko će se godina naći u deindustrijaliziranoj pustoši. Problem nije plin, ugljen ili nuklearna jer neučinkovita, nestabilna i nepouzdana zelena energija od sunca i vjetra nikada neće moći ponuditi stabilnu, pouzdanu energiju.
Program zelene energije EU-a, SAD-a i drugih vlada, zajedno s ESG ulagačkim principima koje promovira Davos, samo će jamčiti da će, kako idemo naprijed, biti još manje plina, ugljena ili nuklearne energije na koje se možemo vratiti kada vjetar prestane, suša u branama hidroelektrana ili nedostatak sunca. Nije potreban raketni znanstvenik da se shvati da je ovo put ekonomskog uništenja. Ali to je zapravo cilj UN-ove “održive” energije iz 2030. ili Velikog reset iz Davosa: smanjenje stanovništva u masivnim razmjerima. Mi ljudi smo žabe koje se polako kuhaju. A sada oni koji Jesu na poziciji Moći nam pojačavaju vatru u kojoj se kuhamo…
O autoru: F. William Engdahl je savjetnik za strateške rizike i predavač, diplomirao je politiku na Sveučilištu Princeton i najprodavaniji je autor o nafti i geopolitici, piše isključivo za internetski časopis “New Eastern Outlook“. Njegovo poznato djelo je knjiga “Stoljeće rata” koja sa sasvim drugog stajališta razmatra anglo-američku naftnu politiku i novi svjetski poredak tijekom 20-tog stoljeća.
