Mislili smo da živimo u slobodnoj, demokratskoj Republici Hrvatskoj, kako bismo na vrlo ružan način saznali da sve ono što piše u našim zakonima i u našem Ustavu koji nam jamči slobodu govora u praksi uopće nije tako i da uopće ne živimo u slobodnom društvu. piše Branko Pagon za epoha.com.hr.
Evo što nam piše u Članku 38. Ustava Republike Hrvatske:
„Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli. Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja. Zabranjuje se cenzura. Novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji. Jamči se pravo na ispravak svakomu komu je javnom viješću povrijeđeno Ustavom utvrđeno pravo.“
Da, dobro smo pročitali – zakonom se zabranjuje cenzura. No, u nas je cenzura ne samo prisutna, nego je razmjer iste neviđen i sramotan, a sama ta činjenica je dovoljna da spoznamo da se u nas zakoni na našu veliku žalost ne poštuju i da se još k tome plaćaju organizacije koje guše slobodu govora, kršeći postojeće zakone. I, nikome ništa. Svi samo šute i to mirno promatraju. Do kada?
Zar svi moramo pisati i objavljivati neke sadržaje po diktatu sustava? Zar svi moramo biti isti? Zar moramo nekoga pitati što ćemo objaviti? Ili imamo pravo informirati javnost o svemu što se događa te objavljivati mišljenja i stavove raznih ljudi od kojih se kao portal mi službeno ograđujemo, jer ne dijelimo stavove svih objavljenih autora, kao ni sadržaja – što smo i objavili na portalu, ali smatramo da svatko ima pravo iskazati svoje mišljenje i da sve što se u svijetu događa ljudi imaju pravo saznati. Ako se veliki broj sportaša u posljednje vrijeme srušio na sportskim terenima i ako je to nešto što se učestalo događa, javnost to ima pravo saznati. To što nekome smeta što postoje mediji koji će to objaviti, to je već drugi par rukava.
Ako netko, primjerice, smatra da je zemlja ravna ploča i to netko objavi, da li to može biti predmet cenzure? To je mišljenje tog čovjeka i mediji to mogu objaviti kao kuriozitet, što su mnogi mediji svojedobno činili za ljude iz našeg javnog života. Ako neki medij, kao što smo nedavno primijetili, objavi nekog dementnog čovjeka koji je umislio da je Adolf Hitler, to je njihovo pravo. Naravno da taj čovjek nije Adolf Hitler, nego je taj medij to vidio kao nešto zanimljivo za objavu – dementnog čovjeka koji uslijed svoje bolesti halucinira. Svašta se danas objavljuje. I to je pravo svakog medija – da bira sadržaje koje će ponuditi svojoj publici. I nitko nema pravo cenzurirati nečija mišljenja ili stavove proglašavajući ih neistinama.
Nakon sramotnih aktivnosti Faktografa usmjerenih protiv našeg portala , iz prve ruke sada vidimo da se u našoj državi ne poštuje Ustav i da kod nas nažalost postoje organizirana tijela koja sustavno rade protiv Ustavom i zakonom zajamčene slobode mišljenja i izražavanja misli svih slobodnih ljudi koji naivno misle kako imaju pravo na slobodno izjašnjavanje u hrvatskom medijskom prostoru.
Tim svojim mračnim djelovanjem plaćenici spomenute organizacije sustavno i ciljano ugrožavaju ljude, narušavajući im egzistenciju, zdravlje i ugled na najpokvarenije moguće načine za što imamo dokaze koje ćemo u dogledno vrijeme predočiti javnosti u dogovoru s našim pravnim savjetnicima. Naprosto ne možemo dozvoliti takvo što, niti to prešutjeti hrvatskoj javnosti koja ima pravo znati u kakvoj državi i u kakvom društvu živimo. To što nam ti plaćenici čine iza leđa je toliko podmuklo i pokvareno da to nitko normalan ne bi probavio niti šutke prešao preko toga. Gospodo iz Faktografa, sada ste doista otišli predaleko i prevršili ste sve moguće granice dobrog ukusa.
Zakon o medijima kojim bi svi mediji trebali biti zaštićeni, lijepo nas upućuje na sve ono što nam se kao medijima jamči:
„Ovim se Zakonom uređuju pretpostavke za ostvarivanje načela slobode medija, prava novinara i drugih sudionika u javnom informiranju na slobodu izvješćivanja i dostupnost javnim informacijama, prava i obveze nakladnika, javnost vlasništva, ostvarivanje prava na ispravak i odgovor, način obavljanja distribucije tiska, način zaštite tržišnog natjecanja te prava i obveze drugih pravnih i fizičkih osoba koje djeluju na području javnog informiranja.“
Ako se pitamo što je javno informiranje, u Zakonu u medijima je odgovor:
„Javno informiranje jest ono informiranje koje se ostvaruje posredstvom medija.“
Ako se pitamo što su programski sadržaji koje mediji mogu i smiju sačinjavati, odgovor je također u Zakonu o medijima:
„Programski sadržaji medija su informacije svih vrsta (vijesti, mišljenja, obavijesti, poruke i ostale informacije) te autorska djela koja se objavljuju putem medija u svrhu obavješćivanja te zadovoljavanja kulturnih, znanstvenih, obrazovnih i ostalih potreba javnosti.“
Metode maltretiranja ljudi kojima se nekažnjeno služe cenzori pod krinkom tzv. „fact checkera“ , jer su cenzori zakonom zabranjeni, su krajnje sramotne. Ovakvo što suvremeni svijet ne bi trebao dozvoliti, niti tolerirati i tome netko treba stati na kraj, tom nekažnjenom iživljavanju plaćenika nad običnim, poštenim ljudima koji prema svojoj državi uredno podmiruju sva davanja i samo žele raditi svoj posao kojega oni pod svaku cijenu žele opstruirati i uništiti, dok svoj posao marljivo čuvaju. Onaj tko čini ovakvo zlo drugim ljudima, neka se dobrome ne nada. Karma je nepogrešiva i vrlo precizna.
Cijeli članak možete pročitati na epoha.com.hr.
