Moralno okaljana cjepiva nisu prihvatljiva za katolike. Pater Dominik je župni vikar u župi blaženog Augustina Kažotića na Pešćenici u Zagrebu. Široj je javnosti postao poznat po propovijedi na misi koju je prenosio HRT. HRT je, podsjetimo, tada propovijed ocijenio kao dijelomično politički govor te se promptno ogradio od te propovijedi.
U nastavku djelomično prenosimo članak sa portala narod.hr.
Ovaj Božić dolazi u teškim okolnostima u našem društvu: okolnostima strogih odredbi glede cijepljenja i ograničavajućih mjera za sve one koji ne posjeduju Covid potvrdu. Kako bi se vjernik u svim okolnostima trebao postaviti?
P. Dominik Gerbic: Zaustavio bih se kratko na Isusovu rođenju. U liku djeteta Isus se pojavljuje na zemlji. Time pokazuje što misli o djeci i koliko ljubavi ima prema njima. Sve što djeci činimo, dobro ili loše, tiče se Njega osobno (usp. Mt 18, 5).
Ne gubimo ovdje iz vida nešto o čemu često ne mislimo, da je Isus prošao sve razvojne faze embrija prije nego se rodio! Nije došao kao odrastao čovjek ili kao dijete, nego je od trenutka začeća pa do rođenja prolazio sve faze razvoja koje smo prošli i svi mi prije nego smo se rodili. Njegov stvoriteljski pečat obilježava svaku etapu čovjekova života i zato su sve one svete.
U čemu je danas narušen stvoriteljski poredak koji je otvorio vrata zlu? Narušen je u moralno okaljanim cjepivima! Sva dostupna covid cjepiva u Hrvatskoj, pri tome prvenstveno mislim na Pfizer, Modernu, Astra Zenecu i Johnson & Johnson, koristili su ili u procesima nastanka ili u eksperimentalnim procesima fetalne stanice pobačene djece.
Zbog toga, cjepiva koja su proizvedena korištenjem fetalnih stanica, u bilo kojem dijelu procesa nastanka, nisu moralno prihvatljiva za katolike! Čak i ova formulacija „moralno neprihvatljivo“ je preblaga budući da se radi o onome što je u nebu vapijući grijeh. Svi koji se takvim cjepivima cijepe ili pozivaju druge da to učine, izravno podupiru sile Zloga koje djeluju protivno Božjem stvoriteljskom djelu.
Abortusi su smrtni grijesi s unaprijed izrečenom kaznom ekskomunikacije iz Crkve onima koji ga čine ili ga podupiru i stravična su mučenja djece u utrobama majki. Nitko od cijepljenih ovakvim cjepivima neće naći blagoslov niti za zdravlje, duhovno ili materijalno, od Djeteta koje raste u utrobi i rađa se od Majke Marije. Put povratka takvima je pokajanje i sv. ispovijed te odluka ne sudjelovati dalje u narušavanju Božjeg stvoriteljskog djela.
“Isus štiti život od začeća do smrti”
Samo je jedan period u povijesti Crkve usporediv s današnjom tamom duha. To je vrijeme arijanske hereze kada je mnoštvo biskupa bilo heretično. Današnja hereza ima oblik u redefiniranju iskaza ljubavi. Ljubav se poistovjećuje s cijepljenjem. Isus nas uči da ljubimo jedni druge onako kako nas je On ljubio (Iv 13, 34: Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge.)
Izopačesnost nove definicije ljubavi vidljiva je već na prvi pogled. Isus štiti život od začeća do smrti. No sad se pod krinkom te iste „ljubavi“ stavlja ovakvo covid cjepivo. To je sotonsko djelo i njegova vrhunska podvala.
„Ljubav“ koja je okrvavila ruke mučenjem i ubojstvom djece nudi se kao nešto što će sačuvati nekoga od bolesti! Zar će đavo na đavla udariti? Kad bi se to dogodilo onda bi njegovo carstvo u sebi bilo razdijeljeno (usp. Lk 11, 17 – 18: Ali on, znajući njihove misli, reče im: „Svako kraljevstvo u sebi razdijeljeno opustjet će i kuća će na kuću pasti. Ako je dakle Sotona u sebi razdijeljen, kako će opstati kraljevstvo njegovo?“). Zar ovakva cjepiva mogu sačuvati od bolesti kad su sama već „duhovno“ bolesna?
Hereza je dakle stavljati pod plašt Isusove ljubavi ono što svoju stvarnost, djelomično ili u cijelosti, crpi u nebu vapijućem grijehu i k tomu još dodatno pozivati ili ucjenjivati druge da isto čine. Tama Crkve je u tome što na tu sotonsku „ljubav“, taj gnusni čin, pozivaju mnogi današnji pastiri Crkve, biskupi i svećenici. Ali kao što je bilo i u vrijeme arijanske hereze, tako će biti i sad, svi heretični biskupi i svećenici na koncu će otpasti.
Nije potrebno čak niti znanje iz teologije da bi se ovo zaključilo, potreban je zdrav razum i biti kao Marija koja promišlja o Božjoj riječi u svome srcu, a ne u strahu od smrti ili zbog ucijenjenosti novcem, povratom imovine ili rastom ugleda u zemaljskoj državi….
Istovremeno, Hrvatska još uvijek osjeća posljedice prošlogodišnjih dvaju potresa – u mnogim se zagrebačkim crkvama koje su oštećene ni ovog Božića neće služiti mise, a mnogi će ljudi na Banovini Božić dočekati izvan svog doma u skučenim uvjetima kontejnerskih kućica… Kako u svemu tome ne klonuti duhom?
P. Dominik Gerbic: Vratimo se korak unatrag, jer tamo leži odgovor. Vratimo se na pitanje zašto potres? Naravno, ne možemo govoriti o duhovnim pozadinama potresa u drugim dijelovima svijeta, ali možemo nešto reći o ovome koji se dogodio kod nas u Zagrebu. Sve što se događa u vidljivom , materijalnom svijetu, ima svoju duhovnu implikaciju. Potres nije odraz Božje kazne, to je sigurno. No ako nije kazna, zašto ga je Bog dopustio? Stradala je majka svih hrvatskih crkava – katedrala!
Toranj koji se desetinama godina obnavlja urušio se kao da je od sapunice. Ogromni križ je onesposobio funkciju životnog prostora i samom kardinalu pa je morao u „izgnanstvo“ na neko vrijeme. Očito je da Bog ni najmanje ne drži do materijalne obnove do koje toliko drže crkveni dužnosnici.
On traži obraćenje srca onih koji su pastiri mjesne Crkve, da bi mogli voditi stado za koje je On umro. Bog nije osvetnik, niti je poslao potres kao kaznu ali ga je dopustio pa je uslijed dopuštenja stradala Katedrala a kardinal morao u izgnanstvo. Ovo puno govori o tome kakvu obnovu Bog želi!
Kad je Isus govorio okupljenom svijetu o osamnaest ljudi koji su poginuli nakon urušavanja kule u Siloamu (usp. Lk 13, 4) upitao ih je smatraju li da su zbog toga ti ljudi veći grešnici od onih koji nisu bili tamo. Odmah im je dao i odgovor: „Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.“ (Lk 13, 5) Banovina može biti, u slici, kao oni koji su stradali od rušenja kule, ali zbog toga nisu grješniji od nas. Jer ako se ne obratimo, kaže Isus, svi ćemo tako propasti. Obraćenje je lijek svakoj tami i klonuću duha.
Imate li još nešto što biste uoči Božića željeli poručiti čitateljima?
P. Dominik Gerbic: Gledati u Mariju! Mi do Isusa možemo doći i bez Marije. No, ostat ćemo podaleko od Njega. Tek s Marijom dolazimo blizu Isusa i upoznajemo Ga u Njegovoj veličini i ljepoti. Sjetimo se da je Marija, milosti puna, ona koja je dobila sva sredstva ispuniti jedan sasvim određeni zadatak. Taj zadatak jest biti našom čuvaricom, onom koja stražari i bdije da nam sotona ne potamni duh, da ne odlutamo, te da nas kao Majka dovede k svome Sinu.
Romantične pjesme koje pjevamo u božićno vrijeme kao da nas zaslijepe pred činjenicom da štalica uopće nije lijepo mjesto. Dapače, štala nema ugodan niti miris niti higijenu, tamo ne bismo popili kavu a kamoli pristali da trudnica rodi dijete. Pa ipak, to se dogodilo.
Potrebno je početi realno gledati na smisao Božića i izaći iz hipnotizirajuće tendencije koja nam krade Božić, utiskujući u nas sadržaje koje Isus nije došao donijeti. Pročistiti sadržaj i tako doći do Isusove poruke moguće je samo obraćenjem kroz promišljanje o Božjoj riječi na način Marije, o čemu smo prethodno nešto malo rekli.
Završio bih s riječima pjesnika M. Plemkića iz pjesme Bezgrješni začetak u kojima poziva na motrenje Marije: „Komˊ Božjom iskrom vedro sijeva čelo, Nju neka motri ruku Božjih djelo, najljepše, one što stvoriše kad!… Na licu ruža ljubavi joj cvate, a čiste oči čisto nebo zlate… i čudom nebu, čudom zemlji sad.“
Na dobro vam došlo Isusovo porođenje!
