Izbor uredništva

Priča o Anteši i bazenu

Kad god čitam izjave pojedinih zastupnika Bundestaga u bošnjačkim medijima, sjetim se jednog lika iz Središnje Bosne. Nazovimo ga Anteša. piše Tvrtko Milović.

Ispričat ću vam priču o njemu.

Anteša je rođen početkom 50-tih godina 20. stoljeća u središnjoj Bosni, u jednoj uzanoj dolini između dvije planine, u skromnoj hrvatskoj obitelji. Selo, čije ime nije bitno, bilo je tipično selo koje se etnički izmiješalo slijevanjem stanovnika iz etnički monolitnijih sela u brdima. Tu su im bile njive, pa kad su se gradile novije kuće, ljudi su ih radije gradili uz put. Koji je uvijek bio bolji u ravnici.

Antešino selo je tako bilo, što bi rekli, pola-pola.
Pola Hrvati, pola Muslimani.

U selu je Anteša proveo idilično djetinjstvo, a sve što je nedostajalo njemu i njegovim prijateljima svih narodnosti bio je – bazen.

Nekakav bazen postojao je u čaršiji, ali tamo su prije mogli fasovati batine od čaršijanera nego se okupati.

Anteša nije dugo bio žrtva adolescentskih muka. Početkom sedamdesetih pakuje kufere i seli za Njemačku. Tamo se zadržao jako kratko jer je otišao za SAD. Iza sebe je ostavio prijatelje i roditelje. Jedini brat je također, nekoliko godina poslije otišao za Australiju.

U Americi je radio vrijedno i mukotrpno. Rijetko je zvao u domovinu. Njegov interes za događajima u selu i domovini nije se bitno povećao ni za vrijeme rata u BiH.
Bilo mu je drago kad je sve završilo. Ali ne toliko da dođe.
U BiH nije došao ni kad su mu roditelji umrli. Posjet BiH je odlagao jer je već ranije odlučio da će se jednog dana vratiti za stalno.

Taj dan je došao 2015. godine.

Anteša se vratio u selo prvi put nakon 45 godina. Kao što je očekivao, promjene su bile velike. No, bile su daleko veće nego što je to moglo podnijeti njegovo mladalačko razumijevanje Bosne i Hercegovine.

U tih 45 godina promijenilo se mnogo stvari. Neke od promjena Anteša je odmah uočio, ali neke nije vidio uopće. Jedna od stvari koje su ostale potpuno nevidljive naivnom gastarbajteru Anteši bila je struktura stanovništva.
Broj Hrvata je od 1970. do 1991. blago padao zbog iseljavanja u veće gradove, dok je broj Bošnjaka blago rastao. Ipak, dramatične promjene zbivaju se 1993. kada Armija BiH, brižno gradeći građansku državu, ”mirno i dostojanstveno” protjeruje Hrvate iz sela.
Iza rata dio njih, onih starijih, se vratio, samo kako bi u narednoj deceniji polako svi umrli.
Godinu dana prije Antešinog povratka iz Amerike, u selu je umrla zadnja hrvatska baba.

Kada se Anteša vratio prvo što je uradio – otišao je u lokalnu kafanicu. Tamo je naravno sreo neke od svojih školskih prijatelja s kojima se bratski izgrlio i ispričao. Sjetili su se rane mladosti i dječjih nestašluka. Anteša je sa zanimanjem slušao gdje se tko iz sela nalazi u svijetu pa su svi sa žaljenjem konstatirali „kako više ništa nije isto“.

Nekoliko dana potom, kao dokoni povratnik, Anteša je odlučio usrećiti svoje suseljane i napraviti nešto što je smatrao itekako potrebnim u selu: Bazen!

Bazen će okupiti ljude oko jedne pozitivne aktivnosti, mladi će se kupati a oni stari će ispraviti nepravdu staru desetljećima. Jer Anteša je primijetio da su ljudi u selu nekako nesretni i sumorni, pa je bazen upravo ono što im treba.

Kao bogat čovjek, bazen će financirati samostalno, a njegovo korištenje će biti besplatno svima.

Tako je i bilo.

Bazen je napravljen u roku pola godine. Izgrađeni su i dodatni objekti. Tu je bio i šank, i ljetne stolice sa suncobranima. Tu je bio i parking za najmanje 30 automobila. Nek se ima.

Ja sam u to vrijeme bio direktor HRT Kiseljak, i za šašavog gastarbajtera sam čuo još ranije pa mi nije bilo potpuno iznenađenje kada je pozvao našu ekipu da „poprati“ svečano otvorenje.

Na otvorenju će biti pevaljka i prateći bend. Piće i ćevapi su besplatni za sve. To podrazumijeva i novinarsku ekipu koja će doći, i mene kao direktora.

Kada sam čuo da hrvatski povratnik pravi ovakav objekt u sada potpuno bošnjačkom selu bio sam skeptičan. Kao što bi bio svatko tko živi i poznaje Središnju Bosnu. Tu sam skepsu iznio i Anteši, ali on ni da čuje.

„Bit će to spektakl kakvog selo nije vidjelo. Vidjet ćeš direktore!“

Uvjeren da će čitav događaj propasti, bilo mi je glupo trošiti televizijske resurse, pa sam se pokušao izvući s preopterećenošću ekipa. Ali Anteša je upotrijebio argument koji se na HRK Kiseljak nikad nije smio odbaciti: „Ja sam u ratu donirao za vaša televizija!“

– Dobro Anteša. Doći ćemo. Pripremi kajmaka u ćevapima!

Dan grandioznog otvorenja je došao. Pozvani su svi: seljani, načelnik općine, općinsko vijeće i nekakav ministar porijeklom iz sela.

Ja naravno nisam otišao, jer me bilo strah onoga što slijedi.

A slijedio je debakl.

Kako mi je ispričao moj brutalno iskreni snimatelj, situacija na bazenu bila je očajna. Kada je ekipa stigla ispred bazena su zatekli već pijanog Antešu. Ispred njega pevaljka i bend. Nastup je bio samo za njega jer nitko nije došao.

Dakle nitko.

Anteša nije dao da se debakl snimi. Samo se zbunjeno pitao „zašto nitko nije došao…!?!“

Novinarska ekipa je pojela porciju ćevapa koja ih je sljedovala, uputila riječi potpore nesretnom Anteši i vratila se.

Zašto Anteši nitko nije došao na otvorenje seoskog bazena?!

Zato što se mnogo toga dogodilo od 1970. do 2015.

Prije svega, momci koji su žudjeli za bazenom 1970. već sljedeće godine su otišli u vojsku, da bi se potom oženili a zatim osjetili čari socijalističkog samoupravljanja u kojem „što više radiš manje imaš“ i gdje je krađa iz preduzeća u kojem radiš više obaveza nego izuzetak.

Antešina generacija je već 1990. bila iscrpljena od života.

Dok je Anteša brojao dolare i u svom Cadillacu krstario američkim zapadom, uživao u svemu što kontinent nudi, njegovi školski drugovi su se spremali na rat.

Dok je Anteša prodavao svoju kuću u Pensilvaniji kako bi kupio veću u San Diegu, njegove sunarodnjake iz sela trpali su u kamione i krali im šporeta i kolor televizore.

Dok je Anteša pripremao svoj povratak u Bosnu, njegovi vršnjaci su polako shvaćali da je Bosna najbjednija zemlja u Europi, da je sva njihova borba bila uzaludna i da su upravo oni najbjednija generacija u takvoj najbjednijoj zemlji.

Anteša je propustio sve ekonomske, političke i demografske promjene koje su izmijenile njegovu Središnju Bosnu iz temelja. On se do svog velebnog povratka nije ni najmanje potrudio saznati i shvatiti kako su se te promjene događale i kako se one manifestiraju u njegovom selu. Jer da je išta shvatio, zadnje što bi mu u životu palo jeste praviti bazen u selu koje je propalo po svim životnim kriterijima.

Njegovi susjedi Muslimani, u tih 45 godina su se također promijenili. Promijenili su i ime. Osim što su ostarjeli, oni su tipično nezadovoljni svojim životima. Osim što su suštinski nesretni, oni za velik dio svojih nedaća krive upravo Hrvate. Većina njih, osim vikend odlaska u Gradac, nije nikad napustilo Bosnu i Hercegovini. I na kraju – oni o svijetu znaju onoliko koliko Anteša o BiH: Ništa.

Koliko god Anteši nije jasno što mu nitko nije došao na otvorenje bazena, toliko i njegovim susjedima Bošnjacima nije jasno zašto je bazen napravio baš tu.

Umjesto da se raduju postojanju bazena u svom selu, oni su se pitali što to stari Latin smjera…

A stari Latin, duboko povrijeđen i razočaran, samo je zbunjeno pokušavao razumjeti riječi pevaljke ispred koje se pijan lelujao na stolici.

Anteša je nakon par dana ispraznio bazen, dao ga nekom jadi iz sela da u njemu napravi ribnjak, i poražen se vratio u Ameriku. Nikad nije shvatio kompleksne središnjobosanske odnose koji su se tako plastično manifestirali u njegovom selu.

E tako tupavo djeluju i neki iz Bundestaga.

Oni jadni ništa ne razumiju ali imaju obraza secirati odnose u BiH. I to sa pozicije moći. Nikada ne pokazujući ni najmanji interes da razumije bilo što u BiH.

Oni, kao i Anteša, sve što trebaju znati o selu saznaju iz seoske kafane. Tamo ih uvijek čekaju samo jadovi koji se nadaju besplatnoj turi pića spremni pružiti tek tapšanje po ramenu.

Izvor:FB Tvrtko Milović

crodex.net

POŠALJITE NAM VAŠU VIJEST

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back to top button