Ova operacija pojačana je međudržavnim aktivnostima, pa je za eskalaciju sukoba, doduše na neslužbenoj fronti na mrežama Dodik idealno poslužio, a kladio bih se da će još jedan “Rus”, Orban, brzo doploviti Zokiju.
Hadezeovski timovi za komuniciranje su izgleda odlučili stranačku političku prihvatljivost među biračima održavati stalnim potenciranjem svoje suprotnosti prema Milanoviću, a sve više to postaje osnovni predizborni komunikacijski pravac koga će nakon tri godine intenzivnog, što prisiljenog, što neprisiljenog matanovskog modela, biti teško mijenjati.
Uz integracijske uspjehe Vlade, koje su s razlogom mogli predstaviti javnosti kao rezultate svoga rada, zatim uz obilata sredstva iz europskih fondova, ostaje šlag na torti i svojevrsno pokriće za sve, nevaljalac Milanović koji uvijek može, a i hoće biti koristan, piše Marko Ljubić.
Milanović se svojski trudio i trudi dati im povoda i održavati taj sukob, pa je taj neprekinuti okršaj zapravo najurednija javna i politička činjenica već pune tri godine.
S obzirom da su integracije ostvarene i u dobroj mjeri komunikacijski potrošene, fondovi postaju redovna stvar, razvukao se rat Rusije i Ukrajine pa polako prelazi i to u potrošenu razdjelnicu diljem Europe, iako i to Milanović održava živim “ašikom” s Dodikom, a slabosti unutarnjeg poretka i načina upravljanja zemljom s opravdanjem ostvarivanja stabilne vlasti, gomilane godinama, sve češće izbijaju na površinu, Milanović postaje opasno važan i sve presudniji stranačkim komunikacijskim stratezima.
Otprilike kao prihod od turizma u ukupnom BDP-u i ekonomskoj projekciji zemlje.
Tolika ovisnost i pretjerana izloženost je potencijalna slabost, a onaj tko ne razvija alternativne modele ponude, trajno je i sve lakše ranjiv.
Gledam izjavu HDZ-a da je Milanović nakon što je zatražio Izvanrednu sjednicu Sabora uredno sjeo u vojni helikopter i odletio se odmarati u državnu rezidenciju na Hvaru.
Prigovor je da se on odmara i valjda planduje umjesto da pomaže otklanjati posljedice nevremena i svinjske kuge.
Sve Zoki pojačava međudržavnim aktivnostima, pa je za eskalaciju sukoba, doduše na neslužbenoj fronti na mrežama Dodik idealno poslužio, a kladio bih se da će još jedan “Rus”, Orban, brzo doploviti Zokiju.
I to, zamislite gdje, u proukrajinsku, ultraeuropsku i samo takvu američku utvrdu Pave Vujnovca, dokazanog antiruskog militanta, na Hvaru.
Jel tako?
Imamo li mi stvarno nešto ili nekoga autentičnijeg suverenističkim i euro-atlantskim vrijednostima od Barbarića, Milatića i Vujnovca, s Vrdoljakom i cijelim spektrom od desnice, globalista do pajdaša samoproglašenih srbijanskih masona, a umilno ih nazivaju “Hvarskom skupinom”, kojoj gadnu državnu, stvarnu a ne virtualnu ulogu i težinu daju vedete HDZ-a Plenković i Katičić?
Nema idealnijeg pokazatelja o samoj ironiji i cirkuskoj prirodi javno-političkih odnosa i nestvarnog manipulativnog privida u Hrvatskoj.
Sastanak Dodika i Milanovića je za Hadezeovsku sljedbu siguran dokaz ruske agenture, koju izvan svake sumnje ciljano podgrijava sam Milanović, a cijeli državni poredak je stvarno materijalno i funkcionalno zakucan upravo utjecajem hvarske političko-poslovne skupine, koja doslovno državom servisira Vujnovčeve interesne ambicije, čovjeka i grupe čiji je DNK kreiran u Kremlju i na Markovom trgu, a to se predstavlja proeuropskim i suverenističkim.
Za mene je, a i za nekolicinu iznimnih ljudi s kojima se rado savjetujem, pojava Dodika upravo u ovom trenutku i u ovom ambijentu dokaz davnašnjih utemeljenih sumnji da je cijela ova operacija čerupanja i preuzimanja Hrvatske, koja se manifestira “plinskim aferama”, usko povezana s dubokim srpskim interesima i šapama, te vrlo ozbiljan signal da su svi akteri ove državne krize blisko povezani i umreženi u zajednički centar istočno od Hrvatske.
Nisam siguran odavno u prosudbenu hrabrost pretežite javnosti, ne sposobnost, nego upravo hrabrost, ali biti slijep na takav cinizam, a nakon Milanovićevih reakcija po eskalaciji tzv. plinske krize nakon svega viđenog, uistinu je neshvatljivo i gotovo nemoguće, i ne vidjeti izrazito koordinirano djelovanje svih, naročito “zaraćenih” medijsko-političkih aktera u zemlji, a sve sa samo jednim jedinim ciljem – ne dopustiti bilo kakvo ozbiljno opredjeljivanje ili razmišljanje o bilo čemu izvan blokova Milanović – Plenković!
I ne obraćati pozornost na stvarnost.
Dok se krajnje neugodna pitanja o izrazito opasnim procesima u zemlji, čiji model, način osmišljavanja, sveobuhvatnost, akteri i izvedba nevjerojatno sliče rusko-srpskom interesnom i obavještajnom rukopisu, dakle, dok se ta pitanja ne istjeraju iz javnosti, Milanović dovodi deklariranog Rusa Dodika inače posve sporednog igrača srbijanske politike, koji služi kao gromobran, da bi se moglo nastaviti javno “rokati” što bi rekao Milanović, dok ruski, ali i vrlo izvjesno srpski “europejci” šenluče zemljom i skretati fokus javnosti s toga na virtualni boj ne- Rusa i Rusa.
Uključeni su svi raspoloživi blokovski resursi.
Na medijskoj razini aktiviran je Bujanec, koji od eskalacije plinske krize otkriva srpsku ugrozu, pa kad nije bilo dovoljno da se ljevica upeca, udario u ustašluk.
Cijela ta kompozicija, u kojoj su Milanović i Plenković Rus i Ukrajinac, Pavo i Barbarić Amerikanci a Babić i Bujanec partizan i ustaša, teška je šprdnja i uvreda glumaca stvarnim likovima koje tumače.
Karikaturalni vrh svega su partizan Babić i Velja ustaša.
Težak cirkus.
I strašna uvreda za svakog ustašu i partizana.
Svaki čovjek koji bilo što autentično zna o ustašama, zna da se ni u jugoslavenskoj karikaturi te ratnike i revolucionare ne može dovesti u vezu s javnom, potpuno posrnulom štetočinom Bujancem ili dokazanog javnog perverznjaka Babića dovesti u vezu s partizanima, čak i s najproustaškije pozicije.
Uostalom, to vrijeme nije bilo vrijeme krarikatura, umiralo se za ideale, pa kolega Vlahović u osvrtu o Bujančevu krkanskom i posve sigurno u obavještajnim kuhinjama smišljenom “ustašovanju” prilagođenom otužnom profilu te javne kreature, ima potpuno pravo usmjeravajući intelektualno čuđenje umjesto na njega, na skupine kojima takve pseudoosobe uopće mogu bilo što predstavljati.
To cijelu manipulativnu igru u, i nad, Hrvatskom čini, i ponižavajućom, i zabrinjavajućom.
Kako je moguće da to opstaje tolike godine?
Upravo taj primitivizam više od ičega ukazuje na srpski rukopis kojemu su u političkom profilu instrumenti laž i ugroženost, u ratnom nožina, ubijanje civila i silovanje, a u obavještajnom ovako banalna pseudoparodija u kojoj je Velja ustaša, a Babić partizan.
Po svim memorijskim iskustvima takvi tipovi ne bi mogli ni pristupiti u četničke početnike, skupine psihopata koje su lunjale za četnicima, krale kokoši, uvaljivali se u neopljačkane podrume i oblokavali rakijetinom, pa nasrtali na starice koje bi četnici poštedjeli.
No, hijerarhijski, s vrha do dna, ova toliko puta idkušana igra, s više ili manje perverznim tipovima čiji se konci izvan svake sumnje vuku iz jednog centra, drži Hrvatsku paraliziranom.
Prvo komunikacijski.
Zatim politički.
Uz tu primitivnu igru, koja daje elemente komunikacijske strategije, ipak bi dobra strategija morala voditi računa o goloj logici, izuzev ako se ne polazi od toga da je proces potpunog ubijanja rasudbene sposobnosti goleme većine ljudi dovršen.
Primjerice, predstavljanje Milanovićevog odmora.
Ako HDZ i Vlada žele biti dosljedni, onda bi trebali pozdraviti Milanovićev odlazak na odmor. Jer, ako je netko štetočina i ako, dok radi, samo čini štetu državi, a Milanovića se isključivo tako predstavljalo do sada uz svesrdnu njegovu pomoć, onda je odlazak na odmor takvog tipa najveća moguća pomoć državi i narodu.
To bi ovi koji pomažu narodu i skrbe o dobrobiti nacije i države onda trebali gromoglasno pozdraviti a ne pokušati ukazujući na njegov odlazak na odmor pokazati da su oni marljiviji i korisniji.
Pogotovo je to teško prodati, uz već spomenutu nelogičnost, s javno utvrđenom i potvrđenom slikom Barbarića, Milatića, Katičića, i cijele grupacije oko njih, sve redom vrlo bliskih ljudi Plenkoviću, u kolu s Pavom Vujnovcom, te slikom njihovog “delanja” koje Hrvatskoj nanosi stravične štete i dok čak HDZ-u vrlo skloni ljudi očekuju odlazak te ekipe na nešto duži odmor s punim pansionom.
Konačno, Milanović i nema instrumente za pomoć recimo od nevremena ili spriječavanju svinjske kuge, izuzev ako će natjerati svoje savjetnike i savjetnice, članove Ureda predsjednika da s lopatama, testerama i motornim pilama, sa svinjokolskim oružjima i aparatima za smicanje, pođu Zagrebom pa do Iloka i udarnički navale delati.
Zagreb nisam pogreškom doveo u vezu sa svinjskom kugom, jer u već opasno zapuštenom gradu, što je nevrijeme samo ogolilo, uz nesnosan smrad odloženog smeća koje se raspada na ljetnim vrućinama pod prozorima ljudi umjesto da se dnevno odvozi, uz milijarde insekata svih vrsta oko ulaza i kontejnera, svinjska kuga može vrlo lako biti samo realni incident tu i tamo kakve divlje živine i obična nepogodna kamilica.
U američkim pacifičkim gradovima u Kaliforniji gdje su na vlasti bratske trupe zagrebačkim, već se pojavila i opasnija kuga.
Uz ovakav smrad i nered nikoga ništa ne bi smjelo iznenaditi ni u Zagrebu.
No vratimo se Milanovićevom odmoru i optužbi da ne pomaže riješiti posljedice nevremena i svinjske kuge.
Dakle, je li trebao primjerice savjetnika Jovanovića poslati da zamaskiran s kakvom nožinom kolje svinje po Slavoniji ili umlaćuje štakore po Zagrebu?
Zamislite sliku te ekipe kako pomaže, a još uz to Zoki šuti dok oni rade!?
To ni HDZ-u ne bi odgovaralo, jer bi ugrozilo Banožićev golemi spasilački i sigurnosni ugled, koji je unazad tri četiti godine najvažniji čimbenik sprječavanja i odbijanja agresivnih namjera, primarno Srbije i Rusije, ali i zaštite od požara i nevremena.
Dok imamo Banožića, ne mogu nam ništa ni nevrijeme, ni svinjska kuga.
Što će tu kaotični i opasni Milanović?
Samo bi preskočio smaknuti neku svinju, pa eto ti katastrofe.
A možda se povukao na Hvar, inspiriran podvizima i uspješnošću Barbarića, Milatića i ekipe, smisliti novu strategiju kako dotući HDZ i Plenkovića.
Tko će mu ga znati!?
S obzirom da se navodno s Milanovićem nikada ne zna što mu može pasti na pamet, a dokazani je neprijatelj predsjedniku HDZ-a i Vlade Plenkoviću, koji samo smišlja kako im nauditi, HDZ-ovi mislioci bi morali razraditi strategiju za slučaj da ih Zoki najednom navali hvaliti.
Ono, ujutro poslije doručka, prije ručka i nakon večere.
Što u tom slučaju?
Teško je to očekivati, jer impulzivni Milanović ipak ne radi nikada protiv sebe, čak i kad djeluje kao potpuni improvizator, ali nije potpuno isključeno.
Pogotovo ako se i upravljačkom centru tih operacija učini zgodnim malo zakomplicirati stvari.
Bilo bi zanimljivo i kladio bih se iznimno zabavno gledati Hadezeove “stratege” dok slušaju salvu komplimenata svojim funkcionerima.I hvataju se za kose, uši, za što stignu, tražeći pravi odgovor na taj izazov.
Koliko god HDZ-u na perverzan način odgovaraju dva potpuno pretežita zakrvljena politička bloka u zemlji, jer to eutanazira razvoj svake izvanblokovske konstruktivne ideje i politike i zameće ju u startu, pri čemu blokovi drže politički aktivno izborno tijelo potpuno opredjeljeno i zakovano za svoje tabore, kao primjerice u Hladnom ratu između Amerike i SSSR-a, ili danas između proukrajinaca i prorusa, gdje ni najveća svinjarija “naših” ne igra nikakvu ulogu, niti može utjecati na opredjeljenje sljedbenika, toliko odgovara i Milanoviću.
U toj blokovskoj podjeli gotovo je nemoguće izuzev na margini ostvariti racionalnu prosudbu, pa je očekivano izborno tijelo i politički izborni senzibilitet i aktivnost smišljeno projicirana na postojeći slabi postotak birača, a motivacija primarno usmjerena na negativan odabir ili suprotstavljanje neprijatelju.
Tako nacija sve više postaje talac sve nelegitimnije države, a država instrument sve nelegitimnije i nekontroliranije vlasti, tko god bio na vlasti.
Nastao bi takav rusvaj, da, ako je Milanović takav zajebant kakvim ga neki predstavljaju pravdajući njegove ispade, nikako neće odoljeti toj podvali.
Bilo bi ljekovito, a ne samo zanimljivo vidjeti i gledati zgranute novinare, čak i izbezumljene kamere, pred Milanovićem koji mrtav hladan hvali HDZ, Banožića, Plenkovića, te potpunu dezorjentaciju stratega komuniciranja, političara a pogotovo komentatorskih trabanata koji bi morali pronaći novu štetočinu krivu za sve čekajući ili hodočasteći po mišljenje u središnjicu, koja ga još nema.
Teško je i zamisliti veću dezorijentaciju od takve.
Pa Zoki, bubne da je Banožić najbolji ministar u povijesti, a Plenković državnik.
Jasno je da ne smije nagaziti Barbarića i Milatića, jer su vojnici iste biznis bojne i tko zna kojeg vrhovnog zapovjednika, kojega pred narodom glumi Pablo, pardon, Pavo V.
I, ode strategija u neku stvar.
