Stjepan Ognjanov je rođen 30. srpnja 1913., u župi Bač u Bačkoj. Poslije pučke škole u rodnom Baču, 1922., upisao je Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Travniku. Bogosloviju je završio u Sarajevu. Za svećenika ga je 9. kolovoza 1936., zaredio subotički biskup msgr. Lajče Budanović. Bio je vjeroučitelj u Subotici, kapelan u župi Sveti Rok i duhovnik u križarskoj organizaciji, čiji je osnivač bi. Ivan Merz. Komunisti su ga ubili u jesen 1945. godine.
Anto Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Zagreb, 2007./komunistiki.zlocini.net
Stjepan Ognjanov djelovao je kao kapelan u potpuno hrvatskoj župi Sv.Rok u kojoj se propovijedalo samo na hrvatskom jeziku, iako je župa imala preko 13.000 vjernika – sve bunjevački Hrvati. Lijepo je propovijedao pa su ga VJERNICI rado slušali.
Za vrijeme Drugoga svjetskog rata smetao je Mađarima, a poslije rata, tj. od 1945. smetao je srpskim partizanima. Nakon što se Ozna raspitivala o njemu, jednoga je dana u jesen 1945., iznenada nestao. Narod je govorio: “Progutala ga je zemlja!” Svi su bili uvjereni da su ga ubili Titovi komunisti.
Tijekom istraživanja naišlo se na nekoliko vrijednih svjedoka koji su rekli pokoji podatak o ovom gotovo skrivenom mučeniku. Jedan od njih je ugledni svećenik Zagrebačke nadbiskupije preč. gospodin msgr.Josip Pašić, koji je živio u Svećeničkom domu u Zagrebu. Dobro ga poznaje jer su rodom iz istoga kraja – Ognjanov je rođen u Baču, a Pašić u susjednom Bačkom Monoštru. Isto su godište (1913.), a Pašić je Ognjanova poznavao još iz bogoslovskih dana, a sjeća ga se i dok je bio u križarskoj organizaciji.
Preč. Pašić priča kako je one poratne 1945., jednostavno nestao. Ognjanov je radio s mladima i vodio organizaciju križarske mladeži, a bio je i dobar propovjednik. To je smetalo Partiji jugoslavenskog komunističkog režima, pa je Pašić uvjeren da je naš mučenik žrtva poslijeratnih pogubljenja što ih je počinila Partija.
Ovaj umirovljeni svećenik tvrdi da je Ognjanov imao sestru koja je godinama tragala za bratom, a sva njezina istraživanja završavala su uvjerenjem da ga je Ozna uklonila po kratkom postupku i bez osude.
Politički čelnik bačkih Hrvata – Bunjevaca, gospodin Bela Tonković, također se dobro sjeća kako su vjernici Hrvati u Subotici komentirali nestanak omiljenog svećenika Stjepana Ognjanova.
Hrvati Bunjevci u Bačkoj bili su uvjereni da je vlč. Ognjanov bio osvjedočeni hrvatski domoljub, protiv kojega su tijekom rata bili Mađari, a poslije rata srpski Titovi partizani, te da su ga oni naposljetku i ubili.
Ugledni karmelićanin i jedan od najstarijih svećenika Hrvata Bunjevaca, o.Ante Stantić, koji je također rodom iz Bačke (Subotica), a nešto mlađi od Ognjanova i Pašića (rod. 1919 ), sjeća se Stjepana Ognjanova kao mladog svećenika kod kojega se katolička i hrvatska mladež, okupljena oko križarske organizacije, rado ispovijedala.
Karmelićanin o. Ante Stantić također se kao mladić rado ispovijedao kod njega. I danas se sjeća tih ispovijedi, iako je od toga prošlo više od pola stoljeća. Mišljenja je, kao i prva dvojica, da su ga komunisti ubili zbog rada s mladima. Evo i kazivanja Ante Sekulića, hrvatskoga književnika i poznatog kulturnog radnika bačkih Hrvata:
Dobro sam poznavao mladog svećenika Stjepana Ognjanova koga smo zvali Štipa. Bio je vedre naravi, veoma je lijepo propovijedao i vidjelo se da se jednako sprema za propovijed kad je propovijedao građanima, kao i kada je propovijedao seljacima.
Jezik mu je bio izuzetno lijep, čisti književni jezik koji je očito naučio u Bosni, u Travniku (Isusovačka gimnazija) i u Sarajevu (Bogoslovija). Ugodno je komunicirao s mladeži pa je svagdje bio drag i rado viđen duhovnik, posebno u križarskim organizacijama.
Volio je šokačke svećenike, ali je veoma lijepo surađivao i sa svećenicima drugih nacionalnosti. Zadnji put smo se vidjeli u ljeto ’45. u župi Žedniku gdje je bio župnik. To je velika župa od 8000 Hrvata katolika koji su već počeli trpjeti razna progonstva koja će kasnije dobiti svoj vrhunac u otkupu hrane kad su drugovi znali i tavan pomesti.
Župnik Ognjanov je ostao u župi čitavo vrijeme i nije bježao, a uto doba to je bila golema hrabrost ostati uz vjernike. Zauzimao se mnogo za ugrožene župljane i rado je okupljao mladež oko crkve, a mladi su ga rado i s oduševljenjem slušali. Jednog dana, bio je to mjesec rujan 45-te naglo je nestao. U to vrijeme “nestati”, kad se govorilo za nekog da je nestao, bila je to uzrečica sigurna za nekog koji je smetao režimu i bio ubijen. Prestrašeni narod je govorio: “Noć ga je progutala!”
