Sredinom veljače gradonačelnik Tomašević, kao predstavnik ekstremne ljevice ukinuo je najam gradskog prostora “Hrvatskome slovu”, a crvena ministrica kulture našla se sinkrono na istome poslu pa ukinula financijsku potporu listu koji je izlazio punih dvadeset i sedam godina. Tako su stvoreni i zajamčeni svi uvjeti da se Slovo ne oglasi s neke nove adrese. Konačno, konačno. Nikada prekidanoj hajci na “Hrvatsko slovo” pridružio se čak i jedan nazovi diplomski rad (!) Filozofskog fakulteta u Rijeci (2020.) i to naravno, s militantno lijeve pozicije a na Tomaševićnačin subkreativnog zbrajanja svih dosadašnjih, već izlizanih optužbi. Usput, taj pamflet uradak bavi se “Hrvatskim slovom” u razdoblju 2010.-2019., piše Javor Novak za HKV.
Jedinstven list u Hrvatskoj
Prvo: Treba reći da je “Hrvatsko slovo”, svojom uređivačkom orijentacijom na politiku, prozu i pjesništvo, kazalište i glazbu te likovnost i film te povremeno sport, bilo jedinstven list u Hrvatskoj. Kad mu po snazi izlaženja nisu mogli konkurirati ni odiozni “Feral Tribune” ni neslani “Zarez” jer su u međuvremenu davno i tugaljivo propali, “Hrvatsko slovo” trebalo je uništiti vlastodržačkim dekretom. Živjela demokracija, živio pluralizam. Neka cvjetaju samo crveni, samo odnaroditeljski cvjetovi. Nadam se zato kako će i drugi bivši suradnici “Hrvatskoga slova” iznijeti svoja sjećanja i činjenice.
Orkestrirani napadi
Drugo: Osnovano sredinom devedesetih u vrijeme kad je Hrvatska još bila okupirana a najslavnija bitka Hrvatskog obrambenog rata VRO “Oluja”, još se pripremala, napadi na “Hrvatsko slovo” redali su se od samog mjeseca jedan. Bila je to i ostala orkestrirana hajka jakih dnevnih i tjednih novina te umreženih i izdašno financiranih protuhrvatskih lobija bez kraja i kriterija. Prava baražna vatra in continuo. Isto tako, unatoč opetovano ponavljanim lažima kako je “Hrvatsko slovo” državna novina i to pod kapom samog predsjednika RH dr. Franje Tuđmana, stvarnost je bila drugačija.
Smještaj redakcije
To se vidjelo odmah: po slaboj financijskoj potpori, po savršeno neodgovarajućoj lokaciji (ulica Pod Zidom, IV kat, golubinjak na stubištu) te u samom neadekvatnom smještaju redakcije u adaptiranom potkrovnom stanu (nekadašnje dvije i po sobe ispregrađivane drvenim pregradama kako bi se dobila još koja izba). Unatoč svemu, nije nam bilo teško raditi ni u onim zimskim hladnim danima kad smo u redakciji ponekad sjedili i radili u kaputima. Neki i bez plaćenog zdravstvenog osiguranja te reguliranog radnoga staža.
Bez interneta i mobitela
Treba reći i da smo tada radili u vremenu bez interneta, bez mobitela, znači bez Googla i Tikipedije, bez brzog pretraživanja a na spomen ključne redakcijske fototeke, kao elementarna ilustrativna sredstva za novinarski rad, zbijali smo štoseve jer se ona sastojala tek od tri fotografijama natrpane kuverte maloga formata…
Klevete o predsjedniku
Istovremeno s klevetama kako je predsjednik RH diktator, hrvatski medijski prostor bio je (i ostao) preplavljen jugo-orijentacijom svih boja sve do otvorene orujunaške orijentacije, četničke orijentacije, mrzilačke orijentacije. Notorni dan-današnji primjer su “Novosti” Srpskog narodnog vijeća kao odlagalište feralovih kadrova (slabo zamotane mržnje u tobožnju satiru). Nema tu nikakvih novosti ali “Novosti” uvijek glatko dobivaju potporu u visini kakvu ne samo kulturno-političko “Hrvatsko slovo” nikada nije dobilo, već kakvu potporu ukupno nikada nije dobilo nekoliko listova s temom kulture, zajedno.
Pohvala glavnom uredniku
Treće: Iako su se napadi na “Hrvatsko slovo” tijekom godina razlikovali po snazi udara u vremenu, te po kalibru oružja iz kojega se pucalo, iz jednog razloga bila mi je velika čast priključiti se redakciji na samome početku, nakon samo godinu dana. Iako sam u tom vremenu već imao novinarsko iskustvo duže od dvanaest godina, kod različitih urednika (radijsko i pisano), s velikim sam ushitom izbliza promatrao umjetnički dar i kreativnost na djelu, poznavanje književničkog i publicističkog zanata, entuzijazam i rodoljublje, velik organizacijski i nepresušan idejni kapacitet, primijenjeno životno iskustvo te posebno one iznimne motivacijske sposobnosti u glavnoga urednika Dubravka Horvatića.
Bez voznog parka
Četvrto: Vrlo se brzo pokazalo, pri stalnim jugo-napadima na Slovo, kako su te tehnike, osim što su bile lažne, bile i neuspješne. Optužbe o vanjštini Slova (bogaćenje urednika, luksuzni redakcijski prostori, obilne financijske potpore listu) padale su u vodu jedna za drugom. Naime, opsegom vrlo skromna redakcija bez obzira tko je ujutro kada dolazio na posao, da li u sedam, osam ili devet, razilazila se navečer u osamnaest, devetnaest ili dvadeset sati i pješice odlazila doma. Na tramvaj ili tramvaj i autobus. A zatim se i kod kuće pisalo članke. Nitko od nas nije sjedao u novokupljen pa čak ni polovan automobil, nije si ga imao od čega priuštiti, osim direktora.
Razgranat biznis protuhrvatstva
Za to vrijeme urednici listova, koji su nas napadali, vaganili su se po skupim restoranima, jeli (besplatne) specijalitete i ocjenjivali koktele. S godinama su dobivali stančuge po kojima su se mogli i biciklima voziti a zatim su kroz pet-šest godina počeli graditi i vlastite vile. Ne na periferiji već na Tuškancu i na vrhu Pantovčaka. Ne bilo kakve betonjare, nego vile s arhitektonskim i dizajnerskim potpisom. Protuhrvatstvo je (i u samostalnoj RH) zaudaralo ali je zarana postalo razgranat biznis, s mnogo dilera.
Smetalo im hrvatstvo
Peto: Kako se pokazalo da mjesta zavisti urednicima “Hrvatskoga slova” nema, baš ni po kojoj osnovi, isplivao je stvarni “problem” sa Slovom: njegova hrvatska orijentacija. Ne kako žive urednici ili izlazi sam list, već što se u njemu objavljuje. A pisalo se ono što se nigdje drugdje u Hrvatskoj nije moglo pročitati. I ne samo u Hrvatskoj…
Prvi o Hudoj Jami
Primjerice još 1997. “Hrvatsko je slovo”, čak na tri središnje stranice (tzv. troduplerici), prvo i jedino donijelo veliku foto-reportažu o mega zločinu i najstrašnijoj stravi u Hudoj jami. Uz svjedočenje lokalnog stanovnika. Ilustracije radi, gol, omanji članak na tu zabranjenu temu, Večernji je list kao drugi, donio tek četrnaest godina kasnije. Treba reći da je to Slovo, te godine i zbog tog otkrića, bilo razgrabljeno i u Sloveniji i u BiH, iz čega je lako zaključiti kako je s tom temom bilo ekskluzivno i prvo i u tim susjednim državama.
Bez konkurencije
Šesto: Osim po maloj, siromašnoj redakciji, neadekvatnim prostorima i opremi te ekskluzivnim temama, osim po tada u redakciji nepostojećim računalima te internetu, kulturno-političko Slovo je u devedesetima bilo izloženo i jednom stvarnom problemu: nije imalo konkurenciju. Što to znači pri tržišnoj utakmici u novinstvu? Prvo, niste mogli vidjeti kako teme obrađuje vaša konkurencija, što naziva udarnim temama i koliko im prostora posvećuje, koga intervjuira, na koje se strane agencije poziva (a sve su Slovu bile dostupne tek ako ih je Hina citirala), s kakvim fondom raspolažu i koliko plaćaju svojim suradnicima, kakva im je mreža dopisnika te mreža “pouzdanih izvora”, gdje su rupe u izvještavanju lista, a gdje je tu prilika za vas da uskočite i kradete čitanost.
Bez oglašavanja
Bilo inovativom, bilo širenjem kopirane teme. A sve su to navedeno, drugi listovi imali, ali ne i Slovo. Dubravko Horvatić morao je svaki tjedan, četiri puta mjesečno, pedeset puta godišnje smišljati takvu koncepciju, s naravno hrvatskim predznakom, koja će pozicionirati Slovo na vrh zanimljivosti između raznih tiskovina. I sve to bez oglašavanja u elektronskim ili drugim medijima! I s tim je aktualnostima te neravnopravnim okolnostima unatoč, bio iznimno uspješan. Ne samo u listu nego i s publiciranjem svojih vrlo cijenjenih knjiga, uporedo.
Skrivali ga ispod pulta
I sad svemu dodajte i ovu (opetovanu) činjenicu: kad je redakcija svoje završila, Horvatić napisao uvodnik, kad smo dobili gotov list iz Vjesnikove tiskare – trebalo ga je prodavati. No vidi vraga, niz trafika odbijao je prodavati “Hrvatsko slovo”, što je bio dotad neviđen postupak. Trgovac ne želi robu! U brojnim drugim trafikama morali ste pitati: Imate li “Hrvatsko slovo”?, jer su ga skrivali ispod pulta. Dakle prodaju robu koju kupac ni ne vidi izloženu! U tim uvjetima zamislite kada se i kojom dinamikom zarađeni novac od prodaje, vraćao u Slovo…
Prešućeni, a talentirani
Svemu tome unatoč, naši objavljeni tekstovi, ostalim su dnevnim i tjednim tiskovinama jako išli na živce. Otvaralo se neke prozore a time neizravno i raskrinkavalo njihovu totalitarnu uređivačku politiku. Posebno zato što Slovo, između ostaloga, nije imalo crnu listu, jugo-crnu listu kakva do dana današnjeg egzistira u medijima u Hrvatskoj. Hrvatsko je slovo tako davalo prostor prešućenima a talentiranima, zabranjenima a vrijednima i to je bio još jedan prst u oko medijima u Hrvatskoj, nikada hrvatskim medijima. Nemoguće je zatim navesti iznimno dug popis ljudi koji su svoje auktorsko ime otisnuli u “Hrvatskome slovu”. Još pet ovakvih tekstova, pet ovakvih dužina za to ne bi bio dovoljno. Mnogo bismo brže obavili taj posao sastavljajući bitno kraći niz imena iz hrvatske politike i kulture a koja nisu objavljivala u “Hrvatskome slovu”.
19 akademika HAZU
Vrijedi podsjetiti i na to da je iza “Hrvatskoga slova” godine 1998., svojim potpisima stalo devetnaest akademika HAZU! I to ne “samo” javnim potpisima, nego i djelatno na nekoliko sastanaka…
Sedmo: Nakon našega Dode, u kratkom vremenu izmijenilo se nekoliko glavnih urednika. No nekolicinu je iznenada i prerano, nažalost uzela smrt, čak i među urednicima i grafičkim urednicima. Tko nije radio urednički, pogotovo glavno-urednički posao u listu, taj pojma nema koliko je taj javni posao stresan i zahtjevan. Tu treba reći da je posao glavnog urednika u Slovu najdulje obavljao hrvatski književnik Nenad Piskač te skupo (zdravstveno) platio taj cijenjen i uvjerljiv rekord.
Pritisci na glavnog urednika
S vremenom glavno-urednički posao zahtijeva i veliku otpornost na pritiske pojedinih lobija, kako na redakcijskom tako i na kućnom, privatnom telefonu, non- stop. To, osim svega, traži i otpornost na one nečasne ponude. Uvijek se sjetim kolege u jednom drugom listu koji kad je nastupio, počeli su mu slati setove kravata. Iz nepoznatog izvora. Zatim bi uslijedile pozivnice na društvene događaje. Kad se nije pojavio, niti kravate preuzeo, slijedili su drugi, skuplji pokloni: grafičke mape i manja ulja. Pa zatim opet ciljane pozivnice na probrane društvene događaje. Kad je sve to glatko odbio i nastavio uređivati list kako je i zamislio, pod ničijim tutorstvom, stali su se drugdje pojavljivati tekstovi kako je on jedan običan tip, potpun autist.
Pjesnik, novelist i romanopisac
Osmo: Kad se zbog Slova napadalo Dodu, besramno se preskakalo da je riječ o uglednom, davno afirmiranom i posebno plodnom hrvatskom pjesniku, novelistu i romanopiscu. Čovjeku koji je bio urednikom u “Telegramu”, pa glasovitom “Hrvatskom tjedniku”. U dva povijesno ugledna hrvatska lista koja su oba sasječena s Hrvatskim proljećem. Da je u SRH zatim, od 1971. pa sve do devedesetih godina, bio persona non grata, čitaj: sa svojom obitelji kruha gladan. Kad nekakva diplomantica s FF Rijeka denuncijantski drlja o Horvatiću kao sinu domobranskog časnika u NDH, hrabro zaboravlja osnovni kućni odgoj i ljudski kod: po čemu to djeca moraju biti zatočenici sudbinâ svojih očeva ili roditelja? I do kojeg koljena ispaštanje te “krivice” ide?
“Ideološki isprana diplomantica”
Kad ideološki isprana diplomantica (s ponosnim mentorom) iznosi taj podatak zašto ne iznosi cjelinu? Horvatić je rođen u prosincu 1939. Tek je kao dijete bio napunio petu godinu kad su mu partizani u Zagrebu zgrabili oca. Iz doma mu je jednostavno nestao. Proveo je djetinjstvo u mučnom iščekivanju kad će mu se vratiti njegov tata. Na kraju je saznao ono najstrašnije: otac je ubijen. Slijedi ponovno teška i mučna neizvjesnost: zašto je ubijen, gdje je ubijen, gdje mu je grob? I onda na kraju krhka i upitna stvarnost: je li ubijen i bačen u jamu na Kanalu, kraj današnjeg Autobusnog kolodvora?
Mlada diplomantica
Naša bi se istinoljubiva, a mlada i tobože naivna diplomantica, prije nego optuži, trebala zapitati: ako je to bilo pravedno, zašto su drugovi partizani takva smaknuća skrivali kao zmija noge? Zašto se nije znalo kad su ljudi pogubljeni, gdje i gdje pokopani? Naravno, prije toga trebala je dobiti najmanje kratki tečaj kućnog odgoja (bez Kumrovca) pa saznati da je svaki čovjek poslije smrti samo čovjek koji u najmanjem zaslužuje, ima pravo na to – na grobno mjesto i križ sa svojim imenom. Toliko o njezinom humanizmu i njezinoj “preglednoj” kritici rada “Hrvatskoga slova”, toliko o uvjerljivosti te “diplome”, toliko o auktoričinoj ljudskosti duboko u 21. stoljeću. Anno Domini 2020.
