Ako ste od starijih generacija, onda ste u školi slušali jako puno o Drugom svjetskom ratu i hrabrim partizanima, ali vjerojatno vam je palo u oči da nas u školi nas nikad nisu učili kako je zapravo poražena Jugoslavija u Drugom svjetskom ratu, samo se u dvije rečenice to spominjalo. Tekst američkog povjesničara Colina D. Heatona, stručnjaka za vojnu povijest, možda objašnjava zašto nam to nikad nisu rekli. Prema podacima američkog časopisa za povijest Drugog svjetskog rata “WORLD WAR II” a kako prenosi historynet, Beograd je 1941. pao “na blef” – osvojila ga je, i čitav dan držala, grupa od sedam(!) SS-ovaca, na čelu sa kapetanom Fritzom Klingenbergom.
Ovo je cijela priča o tom događaju, kako je prenesena u časopisu.
Pozadina rata
Kad su njemačke snage u rano proljeće 1941. udarile na Balkan, naišle su ne samo na oružani otpor, već i na težak teren i užasno vrijeme. Neuspjeh talijanske vojske tijekom zimske kampanje u Grčkoj ugrozio je južno krilo Njemačke, prisilivši Adolfa Hitlera da intervenira. Talijanski diktator Benito Mussolini poslao je 500.000 vojnika na Balkan, a izgubio je 63.000 u prvih šest mjeseci svojih napora. Intenzivne borbe za Balkan bile su različite od svih s kojima se Wehrmacht prije suočio. Bio je to prvi susret s gerilcima, zimskim borbama i planinskim terenom. Sve ključne ciljeve trebalo je brzo zauzeti, a gradovi su bili primarni ciljevi. Nijemci su očekivali da će Grčka kapitulirati, stavljajući glavni grad Atenu i grčke luke u njemačke ruke.
Grčke baze za Luftwaffe i Kriegsmarine učvrstile bi njemačku kontrolu nad sjeveroistočnim Mediteranom i pomogle u opskrbi Afričkog korpusa. Grčka bi također služila kao baza za blokadu britanskih brodova i postavila bi njemačko oružje bliže Sueskom kanalu.
Na putu Njemačke bila je Jugoslavija, koja je uglavnom bila probritanski orijentirana – osobito srpski i romski kontingent unutar zemlje. Strah da bi se jugoslavenski knez Pavle mogao okrenuti prema fašističkom taboru potaknuo je jugoslavenskog veleposlanika u Washingtonu da uputi žestoku molbu Beogradu, moleći kneza da ne popusti pred Hitlerom. Britanski kralj George VI, zajedno s premijerom Winstonom Churchillom, uputio je poruke knezu Pavlu i jugoslavenskom premijeru Dragiši Cvetkoviću. Churchill je predvidio da će Jugoslavija ‘biti suučesnik u atentatu na Grčku, i njezina propast će biti sigurna i neopoziva’.
Dana 20. ožujka knez Pavle je službeno objavio da će se njegova zemlja pridružiti Trojnom paktu. Dana 24. ožujka 1941. premijer Cvetković i ministar vanjskih poslova Cincar-Marković otputovali su u Beč na potpisivanje pakta. Sporazum su potpisali 25., a potom su se vratili kući. U Beogradu su saznali za državni udar koji je pokrenut 26. navečer. Vojni časnici zauzeli su zračne baze, zrakoplove i vladine zgrade, srušivši preko noći slabu jugoslavensku vladu. Probritanske snage zauzele su radio i telefonsku centralu, zgradu ministarstva rata, sjedište policije i glavnu poštu. Cvetković je uhićen. Knez Pavle je zarobljen u Zagrebu, kamo je putovao vlakom, i prisiljen je abdicirati, ostavljajući mladog kralja Petra kao marionetskog monarha.
Nova vlada objavila je da će ostati vjerna Trojnom paktu nakon što je shvatila da im Britanija i Sjedinjene Države, iako ih podržavaju, nisu u poziciji pomoći protiv njemačkog napada. Međutim, Hitler se nije smirio. Na isti dan kada se dogodio puč u Jugoslaviji, naredio je svom visokom zapovjedništvu da isplanira potpunu invaziju na zemlju. Dana 6. travnja 1941. njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop izdao je zapovijed da se napad na Jugoslaviju nastavi: Krenula je “Operacija kazneni sud” (Unternehmen Strafgericht).
Kako bi Nijemci osigurali svoje lijevo krilo i opskrbne putove potrebne za daljnje osvajanje, trebalo je brzo pokoriti Jugoslaviju. 1. SS Leibstandarte SS Adolf Hitler i 2. SS Das Reich divizije, zajedno s brdskim trupama i dodatnim oklopnim i pješačkim jedinicama, trebale su se probiti kroz Srbiju. Beograd, glavni grad Jugoslavije, bio je najvažniji cilj, a kako bi oslabilo grad, njemačko vrhovno zapovjedništvo planiralo je dvotjedno bombardiranje praćeno masivnim topničkim i oklopnim napadima. Nijemci su namjeravali angažirati pet pješačkih divizija da zauzmu grad. Događaji su, međutim, dokazali da se čak i najbolje osmišljeni planovi bitke ponekad mogu spriječiti – a ponekad i pod najneobičnijim okolnostima.
Beograd je pretrpio višednevne topničke napade i trodnevno zračno bombardiranje, što je poslužilo da se omekša jugoslavenska prijestolnica. Ali grad je 12. travnja 1941. – mnogo ranije nego što je vrhovno zapovjedništvo očekivalo – umjesto planiranih pet divizija zauzela šačica vojnika s malo streljiva i visokog morala, predvođenih čovjekom koji se nije bojao iskoristiti priliku kad ju je vidio.
“Čarobnjak”
Vrlo neortodoksni napad bio je proizvod vojne prosudbe, odvažne hrabrosti i čiste sreće kapetana Waffen SS-a Fritza Klingenberga. Tada tek 26-godišnji diplomant časničke akademije u Bad Tölzu, Klingenberg je već stekao reputaciju tvrdoglavog, pomalo grubog ali sposobnog borca. Tijekom francuske kampanje prethodne godine, njegov bivši zapovjednik čete rekao je o njemu: ‘Klingenberg je inteligentan, ali svojeglav, lojalan, ali ne iznad ispravljanja nadređenih, briljantan pod pritiskom, ali arogantan do točke neposlušnosti.’ Takve ocjene označile su Klingenberga više kao čudaka nego kao kompetentnog vojnog časnika.
Klingenberg nije bio tip srdačnog pijanca i pričalice i nikad se nije hvalio svojim postignućima. Kada su ga studenti kasnije u Bad Tölzu pitali kako je osvojio glavni grad jedne zemlje sa samo sedam ljudi, jednostavno je rekao: ‘Tada nisam bio previše zaposlen i našao sam nešto za raditi.’
Klingenberg je cijelu svoju karijeru služio u elitnoj 2. Waffen SS tenkovskoj diviziji Das Reich , a invazija Francuske bila je njegovo vatreno krštenje. Za junaštvo u toj akciji odlikovan je Željeznim križem. Njegov vod je bio priklješten učinkovitom strojničkom vatrom kada je laki tenk Panzerkampfwagen Mark II koji im je bio podrška naletio na minu. Posada je bila zarobljena u gorućem vozilu pod mitraljeskom vatrom. Dok su njegovi ljudi spašavali tenkiste, Klingenberg je pretrčao preko 100 metara otvorenog terena, uništavajući tročlani francuski položaj granatama. Nije zadobio ni ogrebotinu.
Klingenbergovo vođenje topništva tijekom bitke bilo je jedinstveno i impresivno. Jednom, tijekom francuske kampanje, čak je pozvao smrtonosnu vatru od 88 mm na svoj položaj kako bi spriječio neprijateljski protunapad. Ta je akcija omogućila cijeloj njemačkoj koloni da napreduje, iskoristivši zbunjenost među Francuzima.
Tijekom drugog angažmana, pozvao je bombardere Junkers Ju-87 Stuka na svoj položaj da zaustave neprijatelja u povlačenju, što je rezultiralo zarobljavanjem 55 zarobljenika. Za tu je akciju vršitelj dužnosti zapovjednika bojne, potpukovnik Hannes Eckhold, odlikovao novopečenog satnika Željeznim križem I. reda.
Klingenbergove procjene nastavile su odražavati tvrdoglavost pomiješanu s hrabrošću i kreativnošću. Budući da je uvijek izlazio neozlijeđen iz svojih mnogih koketiranja kako sa smrću tako i s vojnim sudom, njegovi su ga ljudi počeli zvati “Čarobnjak”. “Klingenberg je također stekao reputaciju prvorazrednog švercera. Sve što je njegovim ljudima trebalo – streljivo, hrana, voda itd. – uspio je nabaviti. Ubrzo po dolasku u Jugoslaviju, promaknut je u satnika i dobio je zapovjedništvo nad motociklističkom izvidničkom jedinicom, koja je bila odgovorna za brzo prikupljanje obavještajnih podataka i održavanje veze s pozadinskim jedinicama. Njegovi su ljudi bili rekorderi odjela za pritužbe i izvješća o krađama. Zapravo su ih zvali ‘Klingenbergovi kriminalci’. Ali Čarobnjak ih je dobro podučio – nijedna optužba protiv njegovih ljudi nikada nije dokazana.
Jednom je prilikom Klingenbergovu jedinicu trebao pregledati odjel za ispravnost vozila, a da bi prošao, morao je pronaći desetak ispravnih motocikala. Nedostajalo mu je oko šest, pa je poslao svoje ljude u misiju; na bilo koji način uspjeli su prikupiti potrebnu opremu. Jedini je problem bio što su na kraju dobili šest strojeva previše, svježe obojanih da sakriju svoje prijašnje vlasništvo. Klingenbergov zapovjednik zažmirio je na nedosljednost. Međutim, obavijestio je Klingenberga da nije voljan biti strijeljan zbog aktivnosti svog podređenog, te je zamolio kapetana da bude oprezniji.
Klingenbergova sljedeća misija u Jugoslaviji bila je izviđanje ispred glavne oklopne jedinice, traženje neprijateljske aktivnosti i označavanje cesta ili prepreka na kartama. Te misije prikupljanja obavještajnih podataka bile su ključne za uspješan njemački prodor u regiju.
Prelazak Dunava
Iako je Beograd bio označen za zauzimanje, glavnina Das Reicha bila je vezana boreći se u pozadinskim akcijama i pokušavajući se probiti kroz uske planinske prolaze Jugoslavije. U međuvremenu, ostatak njemačke vojske toliko je zaostao da čak nisu ni koristili iste karte. Hitler je naredio Luftwaffeu da bombardira Beograd prije konačnog prodora u glavni grad. Od 6. do 10. travnja izvršeno je više od 500 bombardiranja Beograda, prouzročivši više od 17.500 smrtnih slučajeva (prema Heatonu: Stvaran broj nikad nije utvrđen, a varira, prema raznim izvorima, od 1.500 do blizu 20.000).
Većina državnih dužnosnika je pobjegla, a jugoslavenska vojska se počela urušavati.
Dana 11. travnja, Klingenbergove upute bile su izviđanje i uspostavljanje kontrolnih točaka, osiguranje svih mostova i cesta na koje naiđe, zatim čekanje pojačanja. Obilne kiše i topljenje snijega odnijeli su gotovo sve meke površine, a mostove su uništile jugoslavenske snage u povlačenju. Glavni pravci prilaza Beogradu više nisu bili održivi, a tenkovima će biti teško nastaviti bez masivne inženjerijske potpore za čišćenje tih područja. Nakon nekoliko sati promatranja pogođenog grada s druge strane Dunava, Klingenberg je vjerovao da je Beograd njegov za preuzimanje, zbog zbrke izazvane bombardiranjem – pod uvjetom da njegova jedinica stigne na vrijeme. Imao je samo 24 sata da podnese izvješće svom zapovjedništvu, a odluku je trebalo donijeti brzo.
Klingenberg je vidio priliku za dublje istraživanje okolice grada kada je jedan od njegovih ljudi pronašao napušteni motorni čamac vezan za drvo uz obalu nabujalog Dunava. Uzevši samo jednog narednika i pet vojnika, te jednog psa, njemačkog ovčara, prešao je opasnu rijeku. Putovanje je bilo iznimno opasno, struje su bjesnile od otopljenog snijega u planinama i od obilnih kiša. I čamac je bio pretovaren. Stigavši do druge strane Dunava, Klingenberg je poslao dvojicu ljudi natrag da prevezu još trupa prije zalaska sunca. Međutim, na povratku je čamac udario u potopljenu prepreku i potonuo. Klingenbergova ‘mornarica’ je prestala postojati, ostavivši kapetana i šest njegovih ljudi na cjedilu. Bili su potpuno izolirani, s ograničenim zalihama i streljivom.
Odred je napredovao duž ceste i naišao na nekoliko vozila britanske proizvodnje u kojima su bili jugoslavenski vojnici. Zarobili su dva kamiona i autobus, te dvadesetak neprijateljskih vojnika. Jedan od muškaraca u autobusu bio je pijani njemački turist koji je bio zarobljen u Beogradu od početka invazije. Turista, koji je govorio hrvatski, uhitili su jugoslavenski vojnici kao špijuna i odveli na strijeljanje. Još uvijek je bio pijan i nesvjestan svoje nadolazeće sudbine. Kad se otrijeznio, Klingenberg ga je koristio kao prevoditelja, u čemu je zahvalni Nijemac bio od najveće pomoći.
SS-ovci su nastavili dalje, presvučeni u jugoslavenske uniforme i koristeći zarobljenike kako bi prošli nekoliko neprijateljskih kontrolnih točaka. Dobro su napredovali prvi dan, a da nitko od neprijateljskih čuvara kontrolne točke nije postao sumnjičav. Nijemci su sve većem broju zarobljenika koje su usput skupljali dodali i jugoslavenske stražare. Stanovništvo Beograda, nakon nekoliko dana bombardiranja, očekivalo je dugotrajnu opsadu, a ne napad, a slabo osiguranje na koje je Klingenberg naišao išlo mu je na ruku.
Ubrzo nakon ulaska u predgrađe Beograda, Klingenberg je naišao na grupu od dvadesetak jugoslavenskih vojnika i bez ispaljenog metka, Jugoslaveni su se predali. Kasnije je grupa vojnih vozila prišla Klingenbergovim ljudima, a Nijemci su nakon kraće borbe zarobili vozila. Napokon su svoja zarobljena vozila odvezli u grad s mnogo ranjenih zarobljenika koje su pokupili putem, uključujući i nesretnog turista. Za divno čudo nitko od SS-ovaca nije ranjen u borbi. Jurišna grupa (sada motorizirana!) krenula je prema jugoslavenskom ministarstvu rata, ali kada su stigli zgrada je bila napuštena, vjerojatno ispražnjena tijekom napada Luftwaffea na grad.
Tako su završili u centru grada, posve sami i okruženi razrogačenim očima zabezeknutog stanovništva. Jedina SS-ovska žrtva u Beogradu do tad bio je vojnik koji je pao i uganuo zglob. Nijemci su bili zaprepašteni kada su otkrili da ih nitko nije napao u gradu, iako su njime prošetali u njemačkim uniformama. Civili su se bavili svojim svakodnevnim poslovima kao da se ništa nije dogodilo. Budući da u Beogradu više nije bilo vojnog zapovjedništva, Klingenberg je otišao do njemačkog veleposlanstva koje je ostalo otvoreno. Naredio je naredniku Hansu Hossfelderu da razvije veliku svastiku i podigne je iznad veleposlanstva kako bi proglasili zauzimanje grada malo poslije 17 sati 12. travnja.
Uvjeti predaje
Nijemcima je dva sata kasnije došao gradonačelnik Beograda u pratnji gradskih dužnosnika i u prigodnom svečanom odijelu. Nakon što je pitao što se događa, raspitao se o uvjetima predaje. Klingenberg je rekao gradonačelniku da za njim dolazi nekoliko SS tenkovskih divizija, i da će, ako se ne javi svojoj jedinici putem radija sa traženim informacijama o predaji grada, Luftwaffe nastaviti sravnjivati Beograd sa zemljom. Kazao je i da će zračni napadi biti praćeni topničkim napadima te oklopnim i pješačkim napadima koji neće poštedjeti nikoga.
Ostali Nijemci gledali su svog vođu kao da je lud. Njihov radio je bio oštećen i nije mogao odašiljati, samo primati signal; njihova glavna jedinica bila je znatno udaljena, i na drugoj strani rijeke; a ostali su i bez municije i hrane. Narednik Hossfelder kasnije je rekao svom kapetanu da je u pogrešnom poslu, dodajući da bi mu Ministarstvo propagande sigurno moglo pronaći neko visoko mjesto.
Ali, Srbi nisu znali da je radio neispravan. Gradonačelnik je nasjeo na prijevaru i nakon jednosatnog razgovora s Klingenbergom započeo je potrebne pripreme za predaju grada. Tada je, kao u filmskom scenariju, skupina njemačkih zrakoplova nadletjela grad, a Klingenberg je iskoristio trenutak. Podigao je pogled, pokazujući prema nebu, i podsjetio gradonačelnika da sat otkucava. Klingenberg je dao svoju riječ da, ako se budu slijedile sve njegove upute, nikakva daljnja šteta neće zadesiti grad ili njegove stanovnike. Činilo se da je gradskim dužnosnicima laknulo kad su to čuli.
Vojnici i žandarmerija pristali su položiti oružje u zamjenu za prestanak dodatnih napada Nijemaca. Jugoslavenska armija je složila oružje na gradskom trgu, a Klingenberg je sve ljude popisao kod gradonačelnika. Klingenberg je zatim naredio da se zarobljenici smjeste u četiri najveća gradska hotela i postavio po jednog njemačkog stražara u svaku zgradu. Šačica Nijemaca tako je zarobila više od 1.300 vojnika i osvojila grad s preko 200.000 stanovnika bez ijednog ispaljenog metka. Grad je pretrpio znatnu štetu, ali ne dovoljnu da spriječi lokalno stanovništvo da nastavi živjeti i poslovati kao i obično. Jugoslavenski vojnici izvan grada, nesvjesni što se dogodilo njihovoj prijestolnici, odvezli su se u Beograd samo da bi im nadređeni naredili da polože oružje, napuste vozila i krenu prema hotelima.
Klingenberg i njegovi ljudi udobno su se smjestili u najboljem hotelu u gradu, simulirajući lažne radijske prijenose i praveći se da su u kontaktu sa zapovjedništvom. Nagomilali su boce vina i oružja, a dvojica Klingerbergovih vojnika su negdje nestala s nekoliko Beograđanki. U međuvremenu, Klingenberg je učvrstio svoju poziciju, znajući da stvari još uvijek mogu poći po zlu. Ako glavnina ne stigne ubrzo, igra je bila gotova. Natjerao je svoje ljude da regrutiraju mještane da pomognu nabaviti sve karte, policijske i porezne evidencije u gradu.
Šefu policije naređeno je da dostavi popis svih kriminalaca u gradu, navodeći njihove zločine, dob i druge bitne podatke. Naredio je da se sve medicinske sestre odmah jave na dužnost, a pozvani su i svi liječnici. Obračunavala se svaka litra benzina, a nafta, medicinski materijal i ostale potrepštine smještane su u posebna spremišta. Bolnica je trebala biti neutralan teren, a sva zdravstvena skrb trebala se održavati kao gesta dobre volje. Klingenberg je čak naredio da škole ostanu otvorene i nije postavio ograničenja u svakodnevnom poslovanju. Međutim, uveo je policijski sat u gradu u 20 sati; samo su građani s propusnicom koju je on osobno potpisao mogli legalno izaći izvan svojih domova nakon tog vremena. Tako je prošao prvi dan okupacije Beograda – u kom je tada bilo samo tih sedam Nijemaca.
Sljedećeg dana, 13. travnja, više Klingenbergovih ljudi koji su ostali na suprotnoj strani rijeke konačno je stiglo grad. Vidjevši njemačku zastavu, vjerovali su da ih je glavnina njemačkih snaga nekako zaobišla i ušla prije njih. Bili su zaprepašteni kad su pronašli ‘izgubljene’ ljude koji su zapovijedali upravo osvojenim glavnim ciljem vojne kampanje, a mještani ne samo da nisu bili neprijateljski raspoloženi, već su zapravo bili vrlo susretljivi. Hossfelder je pridošlicama ispričao što se dogodilo i rekao im da buče, zapovijedaju, plijene vozila i stvore obmanu da ih je što više.
Konačno, u noći 13. travnja, prvi elementi Das Reicha ušli u grad očekujući tešku borbu. Zanemarili su radio prijenose koje su primili od Klingenberga u kojima se govorilo o predaji grada, vjerujući da se radi o neprijateljskoj prijevari, vjerojatno pokušaju da se namame njemačke jedinice u zasjedu. Kružile su glasine da su Klingenberg i njegovi ljudi zarobljeni, mučeni i prisiljeni objaviti kodove potrebne za ispravnu radio komunikaciju. Zapovjednik XLV korpusa bio je toliko bijesan što nije primio njegov obavještajni sažetak da je zaprijetio da će Klingenberga izvesti na vojni sud ako ga pronađu živog. Prvo mjesto na kojem je potražio Klingenberga bilo je u bordelu, poznavajući odmetnutog kapetana. Bijes zapovjednika korpusa ubrzo je splasnuo kada je saznao zašto je njegov mlađi zapovjednik čete nemarno obavljao svoje dužnosti.
Ostatak Das Reicha i postrojbe pancergrenadira ušle su u Beograd sljedećeg dana, 14. travnja, a umjesto da se borbama probiju u grad, dočekani su s vinom i sirom. Jugoslavenski zarobljenici bili su unovačeni da pojačaju njemačku obranu u slučaju partizanskih napada. Kada je gradonačelnik Jevrem Tomić shvatio da je prevaren, ubio se.
Klingenberg je u međuvremenu uvjerio zapovjednika garnizona da otkrije lokacije svih svojih minskih polja i topovskih položaja, kao i obližnjih protuzračnih oruđa, a na pistu su postavljene oznake koje su se mogle jasno vidjeti iz zraka, pa su njemački transporteri mogli sletjeti, dovozeći hranu, streljivo i ratne dopisnike.
Njemačka obavještajna služba predviđala je, prije nego što se Beograd predao, da će gubici jugoslavenske vojske iznositi otprilike 10 000 do 15 000 ranjenih i 2 000 mrtvih nakon masovnog bombardiranja i kasnija borbi za ulazak u grad. Predviđalo se i da će civilne žrtve biti 10 puta veće od tih brojki. Klingenberg je bio zabrinut za dobrobit svojih ljudi, ali je također bio zabrinut za sudbinu civila. Nije vidio potrebu za daljnjim krvoprolićem u gradu, a civili su zapravo dobro postupali s njegovim ljudima. U početku, njemačko vrhovno zapovjedništvo nije vjerovalo da je grad zauzet. Čak se pričalo da će Klingenberg biti strijeljan zbog pokušaja lažiranja takvog podviga. Bila su potrebna dva dana radio prijenosa da se Berlin uvjeri da je sve u redu. General-pukovnik Paul Hausser dobio je naredbu da sam izvrši inspekciju.
Kad se Klingenberg javio svojim nadređenima kako bi objasnio zašto nije slijedio naredbe, bio je pijan, neobrijan i mirisao je na ženski parfem, ostalo je zabilježeno u njemačkim izvješćima. Nakon nekoliko minuta ispitivanja Klingenberg je rekao: ‘A što sam trebao učiniti, vratiti im grad?’ Njegove indiskrecije su zataškane, a njemački borbeni plan dobio je pečat kao ‘dovršen’. Put u Grčku sada je bila otvoren i prije zadanog roka. Cijeli jugoslavenski pohod Njemačku je koštao je 558 ranjenih i 151 ubijenog, uz manje od deset izgubljenih zrakoplova, daleko manje od planiranog. Zarobljeno je više od 340.000 ”Jugoslavena”. Točan broj ubijenih nikada se neće saznati.
Nijemci su ostavili 10 svojih pješačkih divizija, dvije SS jedinice i jednu pomoćnu SS jedinicu, 13. Waffen SS “Handschar” diviziju, kao garnizon okupacije u Jugoslaviji. Ovu postrojbu činili su prvenstveno bosanski Muslimani, i imali su protupartizansku ulogu. Okupacija Jugoslavije potrošila je ljudstvo i tražila resurse prijeko potrebne za budući Istočni front. Više je Nijemaca poginulo dok su bili raspoređeni na garnizonsku dužnost u Jugoslaviji nego što ih je bilo ranjeno tijekom borbi za njezino osvajanje.
Ne samo dan nisu završili pred vojnim sudom i streljačkim vodom – svaki čovjek dodijeljen Klingenbergu tijekom Beogradske operacije dobio je odlikovanja za hrabrost i promaknuća. Hossfelder je dobio dužnost potporučnika i pohađao je časničku školu SS-a u Bad Tölzu, gdje je kasnije postao instruktor. U vrijeme pisanja ovog teksta, 1998. godine, živio je u Münchenu kao umirovljeni učitelj.
Za svoj odvažni pothvat, Klingenberg je odlikovan Viteškim križem i postao je miljenik užeg kruga SS-a. ‘Stari’, kako je postao poznat, povremeno je slat u Bad Tölz kao instruktor taktike i inicijative na bojnom polju. Dana 15. ožujka 1944. postao je jedini diplomant Bad Tölza koji je preuzeo zapovjedništvo nad školom.
Kada je započela operacija Barbarossa, invazija na Sovjetski Savez, Das Reich je bačen u bitku. Klingenberg se kasnije istaknuo u Kharkovu, Minsku i Kursku, zaradivši mnoga počasna spominjanja u depešama generala Heinza Guderiana. Na kraju je odlikovan Hrastovim lišćem za svoj Viteški križ, uručen 1943. Postao je osobni miljenik Paula Haussera, zapovjednika 2. SS oklopnog korpusa do operacije Kursk-Orel.
Klingenberg je promaknut u čin pukovnika 21. prosinca 1944. Kako se situacija u Njemačkoj pogoršavala na svim frontama, dobio je naredbu da 12. siječnja 1945. preuzme zapovjedništvo nad 17. SS pancergrenadirskom divizijom ‘Götz von Berlichingen’, preuzimajući dužnost devet dana kasnije. Pridružena XIII SS korpusu generala Maxa Simona, 17. je branila Zapadni zid jugoistočno od Saarbruckena protiv XV korpusa Sedme armije SAD-a generala bojnika Wadea H. Haislipa.
XIII SS korpus bio je okrenut leđima Rajni, tvrdoglavo braneći područje između Neustadta i Landaua. Kada je otpor konačno pao 22. ožujka, Klingenberg je bio među žrtvama – poginuo je predvodeći svoju diviziju u posljednjem pokušaju da zaustavi američku plimu.
Klingenbergove akcije u Beogradu uklapaju se u mistiku koja okružuje Waffen SS. Unatoč zločinima koji su ispravno pripisani SS postrojbama i pojedincima, takvi činovi viteštva i hrabrosti koje je pokazao Klingenberg nisu bili neuobičajeni među pravim profesionalcima. Klingenberg je mogao slijediti pravila i pridonijeti potpunom uništenju drevnog grada i stanovništva Beograda da su Jugoslaveni pružili daljnji otpor. Povijest je bolja za njegov čin hrabrosti i ljudskosti, zaključuje svoj tekst Colin Heaton.
Izvor:braniteljski Portal
