Pet godina nakon što je proglašavana globalnim standardom vodstva, Novi Zeland se suočava s masovnim odljevom stanovništva i ozbiljnim ekonomskim pritiscima.
Sjećate li se euforije?
Novi Zeland je bio “laboratorij ispravne politike”. Lockdowni su proglašavani moralnom pobjedom.
Restrikcije su bile dokaz “hrabrosti”.
A Jacinda Ardern – politička zvijezda nove generacije.
Tko je tada postavljao pitanja o dugoročnim posljedicama, bio je proglašavan neodgovornim ili “nazadnim”.
Danas, pet godina kasnije, reflektori su se ugasili. Ostali su računi.
PR je bio savršen. Stvarnost manje.
Ardern je godinama bila globalni simbol progresivne politike. Konferencije, paneli, intervjui, nagrade – medijski aparat radio je besprijekorno.
No politika se ne mjeri aplauzima na međunarodnim forumima.
Mjeri se stanjem gospodarstva, standardom građana i demografskim trendovima.
U posljednjim godinama Novi Zeland bilježi snažan odljev stanovništva. Deseci tisuća građana sele u Australiju i druge zemlje. Razlozi? Troškovi života, pritisak na srednji sloj, pad perspektive.
To nije PR problem. To je problem realne ekonomije.
Kada simbol postane teret
Jacinda Ardern je bila politički simbol jedne epohe – ”politike koja je vjerovala da se odlučnost i moralna pozicija mogu pretvoriti u trajnu društvenu stabilnost”. No dugotrajne sulude restrikcije, agresivne fiskalne mjere i centralizirano upravljanje imaju svoju cijenu.
Inflacija ne pita za ideologiju.
Iseljavanje ne glasa za političke slogane.
Standard građana ne raste na temelju međunarodnih pohvala.
Najveća ironija
Oni koji su Novi Zeland predstavljali kao model budućnosti danas rijetko otvaraju raspravu o posljedicama.
Nema više bombastičnih naslova.
Nema više lekcija ostatku svijeta.
Sada se govori o rastu troškova, pritisku na tržište rada i egzodusu mladih.
I to je možda ključna pouka cijele priče:
Politički mit može trajati godinama. Ekonomska stvarnost ga sruši u jednoj generaciji.
