Od Viteza do Splita: Planirane medijske operacije kojima se zataškava sjećanje na hrvatske žrtve
Već godinama, gotovo kao po pravilima nevidljive režije, upravo u danima kojem se prisjećamo Vukovara, Škabrnje, Grabovice, Uzdola i Viteza – svetih mjesta hrvatske boli, događaju se “slučajni” incidenti i medijske eksplozije koje u potpunosti preuzmu pažnju javnosti.
Od Viteza do Starog mosta – ista ruka, ista taktika
Na dan kada je obilježavana 31. obljetnica stradanja viteške djece, medijskim prostorom odjeknula je „nova“ snimka rušenja Starog mosta – stara, poznata, ali plasirana kao svježa senzacija.
Godinu ranije, uoči iste obljetnice, isplivala je snimka Darija Kordića uz naslove „ponovio bi sve“, iako se radilo o davno poznatom isječku, istrgnutom iz konteksta. U oba slučaja – poruka ista: skrenuti pažnju sa stvarne tragedije i ponovo Hrvate prikazati kao negativce.
To nije slučajnost. To je operacija skretanja pažnje.
Netko itekako planira, tempira i orkestrira.
U pozadini stoje bošnjački propagandni krugovi i velikosrpske medijske mreže koje vrlo dobro razumiju moć medija i psihologiju mase. Kad treba zatrpati vijest o hrvatskim žrtvama – tada se pali stara snimka, lansira provokativna izjava ili izazove incident.
Split – najnoviji primjer istog scenarija
Najsvježiji primjer dogodio se ovih dana u Splitu, kada su skupina mladića upala na Dane srpske kulture, baš u tjednu kada se Hrvatska priprema za obilježavanje žrtava Vukovara i Škabrnje.
Zar doista vjerujemo da su ti momci sami birali vrijeme, mjesto i cilj?
Teško.
Upravo takvi incidenti savršeno služe onima koji žele stvoriti sliku o „hrvatskoj netrpeljivosti“, skrenuti pažnju sa otkrivanja novih masovnih grobnica i sjećanja na Vukovar i Škabrnju i preokrenuti narativ.
U trenu, vijesti o žrtvama nestaju iz medija, a danima se raspravlja o „ustaštvu“ i „netoleranciji“.
Poznati scenarij – ista režija.
Informacijski rat koji traje
Ovakvi obrasci nisu spontani.
To su precizno planirane informacijske operacije, osmišljene u krugovima koji imaju jasan cilj: izjednačiti žrtvu i agresora, potisnuti hrvatsko sjećanje i relativizirati Domovinski rat.
To se radi profesionalno – kroz kontrolu medija, društvenih mreža, „fact-checkere“, pa i kroz međunarodne organizacije koje uvijek „slučajno“ reagiraju samo kad treba prozvati Hrvate.
Dok jedni pale svijeće, drugi pale kampanje.
Dok jedni plaču nad imenima ubijene djece, drugi bruse scenarije za sljedeći informacijski spin.
I zato, danas više nego ikada, moramo imati vlastite medije, vlastite platforme i vlastitu istinu – jer ako dopustimo da nam drugi određuju što ćemo pamtiti, uskoro nećemo imati ni što pamtiti.
