Svaki put kada Dalija Orešković govori o Crkvi ili Marku Perkoviću Thompsonu, hrvatska javnost ne dobije raspravu, nego scenu. Svaki put kad se očekuje argument – dobije se konstruirana paranoja. Nema činjenica, nema argumenata, samo nova epizoda u seriji opsesivne borbe protiv svega što joj simbolički predstavlja hrvatski identitet.
Najnoviji “bis” – tvrdnja da je Thompsonu i Katoličkoj Crkvi važniji Ante Pavelić od Isusa, i to zato što se koncert 27. prosinca možda može odužiti iza ponoći na datum Pavelićeve smrti.
Dakle: nema događaja, nema dokaza, samo mašta. Pomaknuti datum, dodati insinuaciju i dobiti naslov. To je recept za proizvodnju moralne panike.
Problem nije u izjavama. Problem je u medijima.
Kad privatne opsesije postanu javne teme zato što ih mediji uporno prenose samo radi klikova – odgovornost je na novinarstvu, ne na političarki koja traži publicitet. Nije Orešković jedini politički lik koji živi od skandaliziranja hrvatskih simbola, ali rijetko tko ih koristi toliko neutemeljeno, bez ikakvog racionalnog temelja.
Njen govor nije kritika, nego konstrukcija emocionalnih etiketa. To nije javna rasprava, nego poticanje društvene mržnje. I sve dok mediji to tretiraju kao relevantan sociopolitički komentar, taj će cirkus trajati.
Zato poziv nije upućen Orešković – nego redakcijama
Nitko ne traži zabranu govora ni cenzuru, nego odgovornost. Kome dajete naslov? Koga pretvarate u autoritet? Tko proizvodi podjele, a tko rješenja?
Mediji koji prenose ovakve konstrukcije nisu samo promatrači. Oni su kreatori atmosfere u kojoj se paranoja predstavlja kao argument, a opsesije kao politički program.
Orešković ima pravo govoriti što želi – ali mi imamo pravo očekivati da ozbiljno novinarstvo prestane hraniti ideološke halucinacije radi klikova.
Ako ikome treba pomoć – onda je to javnoj raspravi
Ne medicinska, nego profesionalna: povratak na činjenice, argumente i odgovornost. Hrvatsko društvo se neće liječiti sve dok se najradikalnije, najnekonstruktivnije i najapsurdnije izjave nagrađuju prostorom u udarnim terminima.
Možda je vrijeme da se prestane s medijskim poticanjem sindroma “što luđe – to bolje”. Ne zbog političara. Nego zbog javnosti. Naročito zbog djece koja bi trebala odrastati u državi s ozbiljnim institucijama, a ne u tv-studiju nečije privatne paranoje.
