Jedan od najsnažnijih oruđa manipuliranja javnošću su postali tzv. neovisni analitičari i ankete o ispitivanju javnog mijenja.
Postoji trenutak u kojem prestaje svaka rasprava o profesionalizmu i počinje govoriti gola propaganda. Taj trenutak nastupa onda kada se u udarnom terminu glavne informativne emisije javne televizije izgovori notorna neistina – i to bez ikakve reakcije.
Naime, tzv. politički analitičar Ivan Rimac bez treptaja izjavljuje da je za Tomislav Tomašević glasalo 500.000 ljudi. Brojka koja ne postoji ni u jednoj izbornoj statistici, ni u jednoj izbornoj godini, ni u jednoj realnosti ove države. Inače za Tomaševića je na prošlim izborima glasalo manje od 131 000 birača!
I što se događa? Ništa. Voditelj šuti. Faktograf šuti. Lijevi mediji šute. To više nije pogreška. To je obrazac.
Neznanje ili svjesna manipulacija?
U Zagrebu nikada nije glasalo 500.000 birača za jednog kandidata. Ne za Tomaševića. Ne za Bandića. Ne za Tuđmana uskrslog iz groba. Takva brojka je gruba, lako provjerljiva neistina – razina osnovne škole, a ne političke analize.
Kad se takva tvrdnja pusti u eter bez ispravka, postoje samo dvije mogućnosti:
- sugovornik ne zna osnovne podatke – što ga diskvalificira kao analitičara
- ili zna, ali svjesno laže – što ga kvalificira kao propagandista
Treće nema.
Gdje su sad “fact-checkeri”?
Zanimljivo je kako famozni “fact-checkeri” postaju nijemi upravo onda kada neistina ide u pravom smjeru. Kad treba secirati objavu s Facebooka nekog anonimnog građanina – reagira se u roku od 15 minuta. Kad se u prime timeu HRT-a napumpava rejting političkog miljenika – muk. Tišina. Profesionalna hibernacija.
To nije slučajnost. To je selektivna istina, najopasniji oblik dezinformacije.
Podcjenjivanje građana
Ovakve izjave ne vrijeđaju samo zdrav razum, nego i birače. Poruka je jasna: vi ionako ne znate koliko je ljudi glasalo, mi ćemo vam reći što trebate misliti. Ako se laž ponovi dovoljno puta, netko će povjerovati. A javna televizija, financirana novcem svih građana, služi kao pojačalo.
