Josip Jurčević, nacionalni koordinator odbora DP-a, u povodu Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, upozorio je na dubinu zločinačke ćudi komunizma, koji je u Jugoslaviji, a naročito u Hrvatskoj, bio strašniji i krvoločniji nego u ostatku komunističke istočne Europe. O tome najuvjerljivije svjedoče brojčani pokazatelji:
”U Hrvatskoj je 1990-ih djelovala državna Komisija za žrtve rata i poraća, koja je evidentirala 850 masovnih prikrivenih stratišta i grobišta, u kojima su žrtve koje je bez ikakvog suđenja ubio jugokomunistički režim. Najveće grobište je u šumi Maceljska gora, gdje je ubijeno 12.000 do 15.000 hrvatskih civila i zarobljenih vojnika.
Slovenska državna komisija je evidentirala 620 prikrivenih grobišta, u kojima najbrojniji udio čine posmrtni ostaci ubijenih Hrvata. To najkonkretnije svjedoči o industriji najtežih masovnih poratnih zločina koji su počinjeni nad Hrvatima. Samo na području Zagreba i njegove uže okolice evidentirano je 130 prikrivenih grobišta i stratišta, uglavnom u jarcima uz obronke Sljemena i uz Savu”.
”Osim toga, od 1945. do 1990. u Hrvatskoj je vođeno oko 30.000 montiranih sudskih političkih procesa, a većina njih je bila skupna, pa je 100.000 do 120.000 stanovnika Hrvatske bilo osuđeno za tzv. politički krimen, dakle za nešto što se danas smatra temeljnim ljudskim pravom i slobodom govora”.
”Nadalje, u Hrvatskoj i na prostoru BiH, uglavnom u razdoblju nakon rata, ubijeno je 664 katoličkih svećenika, redovnika, sjemeništarca i časnih sestara, a na području Slovenije ubijeno ih je još 200.
Do sada je evidentirano i 88 Hrvata ubijenih u iseljeništvu od strane jugoslavenskih tajnih službi.
”Svi navedeni brojčani pokazatelji o zločinima jugokomunističkog režima nad Hrvatima su veći od istih zločina koji su ukupno počinjeni u cijelom europskom komunističkom svijetu. Primjerice, ukupni broj ubijenih katoličkih crkvenih službenika u komunističkoj Jugoslaviji je veći nego ukupni broj ubijenih katoličkih službenika u svim drugim europskim komunističkim državama.
Na području Slovačke, koja je površinom i brojem stanovnika slična Hrvatskoj, komunizam je ubio 14 katoličkih crkvenih službenika, tj. 47 puta manje nego u Hrvatskoj”.
”Prema tome, razvidno je da je komunistički sustav u Jugoslaviji, a naročito na prostoru Hrvatske, bio uvjerljivo najzločinačkiji europski komunistički sustav, koji se i danas u javnom životu Hrvatske agitpropovski lažno veliča kao “komunizam s ljudskim likom”.
”O dubini zločinačke ćudi jugokomunizma svjedoči i intervju Zdenka Zavadlava, jednog od rukovoditelja OZNA-e u Sloveniji, koji je početkom 2000-ih godina rekao: ‘Naređeno nam je da ubijamo, uglavnom Slovenci Slovence, Hrvati Hrvate, a Srbi Srbe’.
Odnosno, zločinački jugokomunizam je dobro znao kad brat ubije brata, sugrađanin sugrađanina, sunarodnjak sunarodnjaka, da će se posijati najdublje i višegeneracijsko sjeme zla, koje dugoročno razara zajedništvo puka i olakšava opstanak zločinačkog komunističkog totalitarizma”.
”U tim zločinačkim dubinama su razlozi pogubne paradoksalne perverzije da institucije formalno demokratske i samostalne hrvatske države, ne samo što preko tri desetljaća odbijaju prihvatiti europsku i hrvatsku humanističku baštinu, nego se u hrvatskim državnim i društvenim institucijama događa sve žešća jugokomunistička okupacija, koja u nekim dijelovima nadilazi i strašnu 1945. godinu.
Primjerice, s jedne strane, bivši komunistički partizan Franjo Tuđman je 1995. uveo državno pokroviteljstvo obilježavanja Bleiburške tragedije, a Ivica Račan, zadnji partijski čelnik komunističke Hrvatske se nakon 2000. godine poklonio žrtvama Bleiburške tragedije. S druge strane, vlast mladog jugokomunista Zorana Milanovića je izravno ukinula državno pokroviteljstvo nad obilježavanjem Bleiburške tragedije, a vlast njegovog jugokomunističkog brata Andreja Plenkovića je posredno i izravno bitno pridonijela skandaloznoj odluci vlasti Austrije da se od 2023. zabrani tradicionalno obilježavanje na Bleiburškom polju, koje nije bilo u Austriji zabranjeno čak ni u doba postojanja komunističke Jugoslavije.
Prema tome, može se simbolički reći kako su Hrvati 1945. imali i sreću u nesreći, jer da su tada na vlasti bili Milanović, Plenković i njima slični ideološki klonovi, ne bi u Hrvatskoj ostao živ nijedan Hrvat nekomunist. naveo je Jurčević.
