Ruska agresija na Ukrajinu je u tijeku. Po svemu sudeći, unatoč najavljenim pregovorima, ruske vojne akcije neće stati tako brzo. Ukrajina kao država od 40ak milijuna ljudi se danas nalazi u velikom problemu i vremenu koje će odrediti njenu budućnost. Rijeke izbjeglica napuštaju svoje domove pred ruskim granatama. Gradovi postaju ruševine, a ukrajinska plodna zemlja preorana je gusjeničarskim ruskim tenkovima. Žene, djeca i starci odlaskom iz zemlje pokušavaju spasiti živote, a odrasli muškarci su na borbenim položajima. Sve u svemu, svjedoci smo najrazornijih ratnih operacija nakon drugog svjetskog rata i ugroze ljudskih života. Mi koji smo preživjeli sličnu agresiju od strane Srbije početkom devedesetih godina prošloga stoljeća smo u stanju suosjećati s ukrajinskim narodom i sa svakom pojedinačnom žrtvom. Rijetki su ljudi u nas koje slike iz Ukrajine nisu dotakle u samo dno srca i duše, te koji barem malo ne osjećaju patnju nevinih ljudi u Ukrajini.
Međutim, postoje ljudi koji ipak nemaju dovoljno empatije prema drugim ljudima. Neke od takvih možemo pronaći preko tekstova koje su objavili u različitim mainstream medijima ali i „alternativnim“. Upravo taj nedostatak empatije i isključiva usredotočenost na svoj život i probitak tim ljudima daje za pravo da u svojim člancima provociraju različite teze koje dovode obične čitatelje u velike zablude, te stvaraju pogrešne slike u svojim glavama o trenutnom stanju u Ukrajini. Ukrajinski narod se u ovome trenutku bori za goli život i opstojnost svoje domovine. Taj narod je ponosan isto kao što je bio ponosan hrvatski narod u vrijeme srpske agresije. Skoro su isti provokatorski obrasci u kojem „nije problem u okupatoru nego u žrtvi“. Ovo je vrlo podla teza i motiv.
I dan danas se provlače teze da su postrojbe HOS-a bile nekakve fašističke jedinice, a u stvari su pripadnici tih jedinica bili prvi koji su spremni dati život za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku. Trideset godina nakon rata ta ponavljajuća teza je puno naštetila ugledu te jedinice te hrvatske države općenito. Zbog toga, provociranje i postavljanje određenih novinarskih teza treba biti oprezno, jer posljedice mogu biti dalekosežne – izuzev ako upravo to nije cilj. Tako vidimo i danas kako se difamira ukrajinska borba za slobodu u kojoj se najspremnije jedinice prve napada i lijepe im se različite etikete koje nemaju veze sa stvarnim stanjem na terenu. Da bi se uopće krenulo u neku raščlambu i postavljenje neke teze te objavljivanje iste, treba poći od nepobitnih činjenica (ako se želi??). Za ovaj članak ćemo navesti nekoliko njih:
- Rusi su napali suverenu i međunarodno priznatu državu kojoj su prethodno okupirali 20 posto teritorija – Donjeck, Lugansk i Krim.
- Rusi su (ničim izazvani) napadom počinili agresiju kao međunarodni zločin i druge međunarodne zločine.
- Isključivo je pravo Ukrajine da bira i odluči s kim će u ekonomske ili sigurnosne saveze.
- Rusija je pogazila ugovor iz 1994., te prevarila Ukrajinu, a potom krenula u realizaciju davnih ideja o obnovi ruskog carstva – što se može nazvati i ciljem ove agresije.
- Općenito, Putin i Rusi negiraju Ukrajincima identitet, jezik, kulturu, državnost, te su ih ugnjetavali stotinama godina pod njihovim carstvom.
- Holodomor je 1933. odnio oko 7 milijuna ukrajinskih života a drugi svjetski rat oko 8 milijuna.
- S obzirom da i jedan i drugi narod živi s obje strane granice, Rusi smiju govoriti ruski u Ukrajini, a ukrajinci to ne mogu u Rusiji.
- Pukovnija Azov je najspremnija ukrajinska jedinica kakve imaju sve države i nema nikakvih dokaza da su te jedinice počinile ikakav ratni zločin po kojem bi im se već danas mogle nalijepiti poznate etikete kao što su – nacizam i fašizam (s kojima se Putin služi u javnim nastupima protiv Ukrajine).
- Putin jest Rusiju vratio Rusima uglavnom istjeravši zapadne kompanije iz zemlje. Međutim, nakon dvije decenije njegovi oligarsi nisu učinili ništa što bi Rusiju približilo demokratskom sustavu. Dapače, Rusija je država jednog autoritarnog vođe i dan danas, a oligarsi besramni pozeri svoga bogatstva po cijelom svijetu.
Iznad su činjenice od kojih ne možemo pobjeći. Pisati o Ukrajini u ovim tmurnim danima za tu zemlju bez njih je najblaže rečeno neodgovorno. Krivnja Ukrajine i predsjednika Ukrajine se može tražiti jedino u naivnosti i nedovoljnoj pripremljenosti Ukrajine kao države za scenarij koji se upravo događa pred njihovim očima i očima cijelog svijeta. Ostaje nam nada da će Putin ipak vratiti vojsku u svoje granice, a Ukrajina napokon dobiti mir koji zaslužuje – a s njom i cijeli svijet. U protivnom nam svima slijede nemirne i nesigurne godine – pune patnje nevinih običnih ljudi.
