Živimo u vremenima tektonskih lomova geopolitičke scene. Stari poredak umire, a novi se još nije rodio, a ovakva se razdoblja u studijama međunarodne sigurnosti označavaju kao najopasnija.
Agresija Ruske Federacije na Ukrajinu probila je određene sigurnosne barijere i proširile granice mogućeg. Kao primjer možemo navesti Tursku koja otvoreno prijeti ratom Kurdima, ali i Grčkoj.
Richard Haass primjećuje da je agresija preokrenula „mnoge pretpostavke koje su utjecale na razmišljanje o međunarodnim odnosima u razdoblju nakon hladnog rata, piše Davor Dijanović za HKV.
Završio je praznik iz povijesti u kojemu su ratovi među državama bili rijetkost. Izgubljena je norma protiv stjecanja teritorija zemalja silom. I pokazalo se da ekonomska međuovisnost nije bedem protiv prijetnji svjetskom poretku. Mnogi su vjerovali da bi oslanjanje Rusije na zapadnoeuropska tržišta za izvoz energije potaknulo suzdržanost“.
Povratak realizma
Liberalna paradigma međunarodnih odnosa u mnogim je aspektima srušena. Javljaju se države kojima je nacionalistička paradigma važnija od trgovine i suradnje. Dolazi do velike obnove realizma i borbe za moć među državama i drugim akterima. Geopolitika ponovno dolazi u prvi plan, a to znači i njezine ključne aspekte kao što su sukobi velikih sila i borba oko resursa i utjecaja. Naravno, ovo je praćeno i povećavanjem vojnih proračuna i naoružavanjem.
Nakon sada već gotovo devet mjeseci rata jasno da Ukrajina – što pokazuje i uspješna protuofenziva čiji je najveći uspjeh vraćanje Hersona – može odlijevati ruskoj nadmoći, no to je moguće uz strahovite ljudske žrtve Ukrajinaca, ali i uz obilnu potporu zapadnih zemalja. S druge strane, ruski udari na ukrajinsku energetsku infrastrukturu sve više otežavaju život stanovnika Ukrajine od kojih gotovo 10 milijuna živi bez struje. Uvijek treba ponoviti da je rat u Ukrajini izazvan agresijom Ruske Federacije na ovu suverenu zemlju i to je primarno rat Ukrajine, koja brani svoj teritorij, i Rusije. No sekundarno ovo je i rat Ruske Federacije i Nato saveza čije oružje, ali i druge vrste pomoći Ukrajini omogućuju otpor.
Zima je već tu
No čini se da niti jedna strana ne namjerava obustaviti vojne operacije iako je sada već prilično jasno da ni ruska ni ukrajinska odnosno zapadna strana imaju sve većih problema s nabavom oružja, a posebno artiljerije. Rusija ima veliki arsenal, još iz vremena Sovjetskog Saveza no glede mnogih naprednih sustava ovisi o komponentama koje se proizvode na Zapadu.
Američki mediji posljednjih su mjeseci puštali probne medijske balone o tome da bi Ukrajinci trebali sjesti za pregovarački stol s Rusima, no Zelenski za sada isključuje mogućnost bilo kakvih pregovora. Na žalost, čini se da će rat još dosta potrajati, a osim same Ukrajine najveću će cijenu platiti Europa gdje je već sada životni standard u velikome padu. Rusija, ako ne dobije rat, teško da će ijedna strana do kraja ostvariti svoje ciljeve, nakon ovoga rata gubi status velike sile. Tek joj posjedovanje nuklearnog oružja i dalje može davati težinu na vojnome planu i općenito planu međunarodnih odnosa.
Iako bi Sjedinjene Američke Države nakon ovoga rata mogle imati određene koristi, prvenstveno zato što pada u vodu ideja strateške autonomije Europske unije, a LNG plin iz Amerike će sve više zamjenjivati ruski plin, najveći profiter ovoga rata mogla bi biti Kina.
Rusija je danas u glavnome fokusu zapadne politike, no dugoročno će strateško rivalstvo SAD-a i Kine primarno kalibrirati međunarodne odnose. Na sastanku na vrhu u Madridu prošloga lipnja čelnici NATO-a izdali su novi strateški koncept u kojemu je Rusija zauzela središnje mjesto kao očita prijetnja transatlantskom savezu. No kao velika prijetnja detektirana je i Kina kao zemlja koja predstavlja „sustavne izazove“ euroatlantskoj sigurnost. Istaknuto je da Kina dovodi u pitanje interese, sigurnost i vrijednosti saveza. Gotovo identične ocjene iznesene su i u novoj američkoj strategiji nacionalne sigurnosti koja Kinu detektira kao jedinog konkurenta sposobnog za preoblikovanje postojećega međunarodnog poretka.
Dvostruko obuzdavanje Rusije i Kine?
Richard Fontaine u analizi za „Foreign Affairs“ primijetio je da je Washington odlučio natjecati se, a ako je potrebno i sukobiti i s Rusijom i s Kinom na neodređeno vrijeme (to će, dakako, ojačati i veze Moskve i Pekinga). On pritom smatra da je natjecanje s Kinom i Rusijom o svakom pitanju, i na svakom mjestu gdje su ove države aktivne recept za neuspjeh.
Kreatori politike trebali bi se najviše usredotočiti na radnje na mjestima i na pitanja gdje je potencijalna šteta za ključne interese SAD-a velika, a potencijalna korist za izazivača značajna.
Potrebno je, smatra Fontaine, usmjeriti velik dio energije i resursa na rusku prijetnju u njezinoj trenutnoj akutnoj fazi, dok bi dugoročno valjalo lavovski udio obojega posvetiti Kini. Naravno, sa ciljem obuzdavanja kineskih ambicija u ključnoj azijsko-pacifičkoj regiji reaktiviran je kvadriletaralni sigurnosni dijalog, a formiran je i AUKUS. Južnokinesko more i Tajvan nedvojbeno su uz područje Ukrajine danas najopasnije točke svijeta.
Živimo u vremenima tektonskih lomova geopolitičke scene. Stari poredak umire, a novi se još nije rodio, a ovakva se razdoblja u studijama međunarodne sigurnosti označavaju kao najopasnija. Već niz mi de facto živimo u novome hladnom ratu s tri aktera – SAD-om, Rusijom i Kinom, a sada je to postalo do kraja razvidno. Krizna razdoblja uvijek dovode i do povratka geopolitike u javni diskurs, a tome svjedočimo i posljednjih devet mjeseci. Na žalost, sve je manje želje za diplomacijom, pregovorima i direktnim strateškim dijalogom što – uz strahovite razorne potencijale mnogih aktera – sadašnji geopolitički trenutak čini jednom od najopasnijih u povijesti.
