Jeste li primijetili kako se u Svetom pismu uvijek muškarci penju na planine kako bi komunicirali s Gospodinom?
Ipak, u svetim spisima, gotovo i nemamo prilike čuti za žene koje idu u planine, a znamo i zašto – zar ne?
Zato što su žene bile prezauzete održavanjem života; nisu mogle napustiti bebe, obroke, domove, ogrjeve, vrtove i tisuću drugih odgovornosti… da bi se uspele na planine!
Razgovarala sam s prijateljicom neki dan, objašnjavala joj kako se kao moderna žena osjećam uvijek nedovoljno “slobodna” od svojih odgovornosti, nikad na dovoljno tihom, ili dovoljno svetom mjestu za ono zajedništvo kakvo želim s Bogom.
Njezin me odgovor snažno dojmio: Zato Bog dolazi ženama. Muškarci se moraju popeti na planinu da bi se susreli s Bogom, ali Bog dolazi ženama gdje god se one nalazile.
”Tjednima sam razmišljala o njezinim riječima i pretraživala Pismo tražeći potvrdu onoga što mi je rekla. Bog uistinu dolazi ženama ondje gdje jesu, dok rade svoj uobičajeni, svakodnevni posao.
Susreće ih kod bunara gdje crpe vodu za svoje obitelji, u njihovim domovima, u njihovim kuhinjama, u njihovim vrtovima. Dolazi k njima dok sjede pored bolesničkih kreveta, dok rađaju, brinu o starijima i nemoćnima, dok obavljaju obrede žalovanja i ukopa.
Čak i kod prazne grobnice, Marija je prva svjedočila Kristovu uskrsnuću, a bila je tamo jer je obavljala ženski posao, pripremala je Kristovo tijelo za ukop. U ovim naizgled svakodnevnim i uobičajenim zadacima, te su se žene iz Svetog pisma našle licem u lice s božanstvom. Pa ako se, poput mene, ikada počnete žaliti zbog činjenice da nemate toliko vremena provesti s Bogom u planinama koliko biste željele, zapamtite – Bog dolazi ženama.
Zna gdje smo i koji teret nosimo. On nas vidi, a ako otvorimo oči i srce, vidjet ćemo Ga, čak i na najobičnijim mjestima i u najobičnijim stvarima..
Izvor: Heather Farrell; prevela Diana Tikvić, HKM
