Sve može proći kada govorimo o nama starima, ali što je s našom djecom ili unucima, ako će se oni kroz život morati nositi s posljedicama naših lakomislenih odluka, donesenih zbog odlaska na skijanje, piše Borislav Ristić u svojoj novoj kolumni za večernji list.
Ovaj ćemo tjedan pamtiti po tome što je kod nas započela kampanja cijepljenja djece uzrasta od pet do dvanaest godina protiv koronavirusa. Već i na sam spomen cijepljenja djece ljudima se nad glavom niže bezbroj upitnika. Svima je jasno kako cijepljenje uvijek nosi i određeni rizik, pa pomisao o cijepljenju djece neminovno stvara grč u stomaku i postavljaju se mnoga pitanja.
Stoga je jako važno o tome povesti najširu javnu raspravu, kako bi se sagledale moguće opasnosti. Ali, kao po nekom pravilu, takva je rasprava je kod nas izostala. Poput mnogih drugih važnih odluka, i u ovu se kampanju ušlo stihijski, kao da se radi o nekom čisto tehničkom pitanju ili nekoj neminovnosti, a ne o odluci o samoj sudbini nacije, o djeci kao njenoj budućnosti u najizravnijem smislu riječi.
Štoviše, samo postavljanje takvih pitanja se označavalo kao “pokušaj zastrašivanja”. Da stvar bude gora, etiketiranje je bilo usmjereno i prema djeci, pa smo tako mogli slušati izjave o djeci kao “superširiteljima” i “bazenu virusa”, da se normalan čovjek pita iz kojeg “bazena gluposti” takve izjave izlijeću u javni prostor?
Tim se povodom nisu oglašavali pravobranitelji za djecu ili strukovnih udruge zdravstvenih djelatnika. Sve se odvijalo kao da je stvar unaprijed odlučena bez učešća javnosti, pa se samo tražio način kako tu odluku i provesti. Unatoč tome što je svako cijepljenje neki rizik, a naročito ako se prvi put susrećemo s novom tehnologijom, kao što je slučaj s mRNA cjepivima, cijepljenje male djece tim cjepivima je označeno kao nešto potpuno sigurno i neproblematično. Još je samo trebalo privoljeti roditelje da stave svoj potpis na takvu odluku.
Pritom je kao jedan od glavnih alata pridobivanja javnosti bilo objavljivanje raznih studija o provedenom istraživanju nuspojava kod cjepiva za djecu. Tako smo svakog dana mogli čitati kako je objavljena neka studija koja je potvrdila kako je cjepivo protiv korone testirano na djeci i kako nisu pronađene nikakve nuspojave ili rizici od cijepljenja. “Ako dvojiš je li cjepivo sigurno za tvoje dijete, evo ti znanstvena studija, pa se sam uvjeri.”
Pritom se, kao po nekom pravilu, uz podatke o toj studiji ne navodi i podatak tko ju je financirao, nego se ti rezultati prihvaćaju kao neko “sveto pismo”. No, ako se potrudite i odete pogledati izvor, obično ćete pronaći kako sami proizvođači cjepiva financiraju te studije. A što je cilj svakog proizvođača? Pa, zašto je onda čudno ako studija koju financira proizvođač pokaže kako nema problema za upotrebu njegovog proizvoda?
Tako je vijest kako smo uvezli 47000 Pfizerovog cjepiva za djecu popraćena objavama rezultata istraživanja koja je proveo proizvođač, a koje kaže kako je to cjepivo 100% sigurno! Ma, tko bi rekao? Ako je jasno zašto proizvođač to tvrdi, nije baš jasno zašto mi u takve nalaze bezuvjetno vjerujemo. Kad uvozimo paštetu ili banane, za svaku tu paštetu ili bananu radimo provjeru, ali ne i kad uvozimo cjepiva za djecu.
Zanimljivo je još nešto u vezi tih studija. Svi znamo kako je korona bolest koja uglavnom ne pogađa djecu, a naročito nema rizika od bolesti kod zdrave djece. Ugrožena su djeca koja imaju druge teške bolesti. Ali, znamo i da se te studije uvijek rade na zdravoj djeci, a ne na bolesnoj. Pa, kako je onda čudno ako takvo istraživanje pokaže kako neko cjepivo “štiti 100%” od smrti one koji ni inače od te bolesti ne bi umrli?
Također nam to Pfizerovo istraživanje kaže kako nisu pronađene ozbiljne nuspojave, poput slučajeva miokarditisa, vrste upale srca koja se povezuje s mRNA cjepivima, kakvo je Pfizerovo, i pogađa uglavnom mušku djecu. Međutim, Pfizer je radio testiranja na 2268 sudionika, dok su slučajevi miokarditisa zabilježeni u odnosu jedan na 10000, pa se prirodno nameće pitanje što bi bilo da su imali veći uzorak ispitanika? Iako su moje kompetencije iz medicine poput onih Billa Gatesa, to su neka pitanja koja se prirodno nameću, naročito kad smo suočeni s nečim tako osjetljivim kao što je cijepljenje djece.
Tada treba biti dodatno oprezan i stoput provjeriti svaku informaciju koja nam se servira kao neka bezupitna istina. Tu, jednostavno, opreza nikad ne može biti dovoljno, jer se radi o zdravlju naše djece. A pogotovo treba naćuliti uši kad nam upozorenja stižu od samih znanstvenika, naročito stručnjaka iz oblasti genetike, koji nam mogu reći nešto o dugoročnim posljedicama cjepiva, naročito mRNA cjepiva, koja se baziraju na tehnologiji koja je sasvim nova i još nedovoljno istražena.
Tako dr. Gordan Lauc kaže kako je “prisiljavanje mladih i zdravih na cijepljenje je pogrešno, iznimno neodgovorno i suprotno najnovijim znanstvenim spoznajama”. Drugi naš autoritet iz oblasti genetike, dr. Tomislav Domazet Lošo, objavio je i video u kojem je pokušao detaljno pojasniti sve moguće rizike od dugoročnih posljedica i malignih oboljenja koje može prouzročiti mRNA cjepivo. A pritom naročito djeluje šokantno njegovo upozorenje kako “mRNA cjepiva nisu testirana na geno-toksičnost i kancerogenost”.
Priznajem da bih jako volio čuti službeni odgovor nadležnih na takva ozbiljna upozorenja. Sve to su suviše ozbiljna pitanja da bismo obraćali pažnju na medijske difamacije ljudi koji šalju ovakva upozorenja. Neodgovorno je baviti oglušivati se na takve apele, jer se tu radi o izlaganju života i zdravlja onih među nama koji se ne mogu sami zaštititi. Ako nema javne rasprave, time samo svaljujemo sav teret odluke na leđa roditelja te djece, a ne pomažemo im da sagledaju problem iz što je moguće više kutova.
Najteže je roditeljima koji imaju teško bolesno dijete, koji moraju preuzeti na sebe odluku za svoje dijete, koje je već životno ugroženo, a znaju kako svaki dodatan stres za organizam tog djeteta predstavlja opasnost. Ali, teško je razumjeti brzopletost koja se sugerira roditeljima zdrave djece pri donošenju odluke koja njihovu djecu može izložiti potencijalnom riziku da razviju neku tešku bolest, za što je šansa veća nego rizik od korone. Svi možemo polemizirati o statistikama i omjerima, i reći kako su šanse da se dogodi nešto loše male, ali problem nastaje kada to jedno dijete bude naše, a mi smo dali svoj pristanak.
Jedno je donositi odluke sam za sebe, kada sami snosimo posljedice svojih odluka, a nešto sasvim drugo odlučivati za nekog drugog. Lakše je odlučiti za nas starije, koji smo dobar dio puta već prevalili, pa onda ni nemamo problem s dugoročnim posljedicama, ali što s onima koji su tek krenuli putem života?
Donositi odluku o onima najmanjima koje volimo najviše, o našoj djeci i unucima, ne može biti stvar lakomislenosti i propagande. Strašno je i pomisliti kako bi se osjećao netko ako bi bio suočen s činjenicom da se njegovo dijete mora nositi kroz život s posljedicama njegove lakomislene odluke, donesene zbog odlaska na neki put ili skijanje. Tako se nad ovom kampanjom božićnog cijepljenja zdrave djece u svoj težini nadvija onaj slogan “misli na druge” – misli na svoje dijete, razmisli o tome koliko ga je sigurno cijepiti?
