Thompsonova pjesma “Vjetar s Dinare” u Vanninoj izvedbi pobijedila je u izboru za najbolju domaću evergreen pjesmu
Vannina izvedba Thompsonove pjesme “Vjetar s Dinare” izvedena je u Opatiji na superfinalu 2009. godine. S više od pet tisuća glasova televizijskih gledatelja pobijedila je ova pjesma.
Publika u krcatoj Kristalnoj dvorani odlično se zabavljala slušajući uspješnice stare 50-ak godina i nešto mlađe hitove svrstane u najbolje što je dala domaća glazbena produkcija.
Sve je to tada prenosio HRT.
Što se promijenilo od 2009. godine?
Dok je Marko Perković omiljen među mnoštvom Hrvata, dok njegovu pjesmu publika proglašava najvećim evergrinom u povijesti Hrvatske, dok ga na stadionima i trgovima dolaze slušati stotine tisuća obožavatelja, dok mu “lijevi” kolega Urban priznaje da po selima privuče više publike nego zvučna imena u glavnom gradu, dok je, ukratko, prvo ime hrvatske zabavne glazbe i domoljub koji je za Hrvatsku ratovao s oružjem u ruci, dotle ga mnogi mediji i novinari ozloglašavaju kad god za to imaju prigodu. A prigoda tako reći uvijek postoji, ona se zove – Marko Perković Thompson.
Thompsona ćete vrlo, vrlo rijetko vidjeti i čuti u medijima, a pogotovo ga nećete vidjeti na naslovnicama, nema s njim intervjua, nema o njemu reportaža, on je gotovo zabranjen slično kao i mnogi domoljubi u komunizmu. I tko mu to radi?
Isti oni koji su navijali za Jugoslaviju dok se nije potpuno raspala. Tuđman je bio najnapadaniji političar valjda u povijesti, uoči oslobađajuće presude Gotovini i Markaču jedan je lijevi list objavio naslov iznad velikog teksta “Presuda Tuđmanovoj Hrvatskoj” pa je nakon vijesti iz Haaga brže-bolje povučen.
Možete zamisliti kakvi osjećaji obuzimaju takve novinare kad vide sto tisuća ljudi na Thompsonovu koncertu, kad gledaju na TV-u kako njegovu pjesmu “Zaustavi se, vjetre” publika proglašava najvećim evergrinom u hrvatskoj zabavnoj glazbi, kad svjetski doprvaci u nogometu zovu Thompsona da pjeva na njihovu dočeku u Zagrebu ili kad zahtijevaju da se puštaju njegove pjesme prije utakmice, kad Hrgović hoće neku njegovu pjesmu prije boksačkog okršaja. Čovjek se osupnut tim animozitetom pita – pa što to oni u Hrvatskoj vole?
Odgovor je – oni ne vole Hrvatsku.
