Tog svibanjskog jutra, usred rata i nemira, u Vitezu je rođen maleni Anto.
Njegov plač bio je slab, ali pun nade – znak da i usred ruševina postoji novi početak.
Donesen je na svijet u vrijeme kada su ljudi svakodnevno učili koliko vrijedi život, a koliko boli gubitak.
Anto Garić živio je svega četiri mjeseca. Bio je dijete. Ničim kriv. Ničim odgovoran.
Njegovo ime ostat će zauvijek upisano kao ime najmlađe ratne žrtve Hrvatske nacionalnosti u Bosni i Hercegovini.
To je činjenica. Teška, ali istinita.
Godine prolaze. Rane zacjeljuju, ali tragovi ostaju.
Djetinjstvo koje nije doživio, riječi koje nije izgovorio, rođendani koje nije slavio – sve to danas stoji kao tiha sjena iza jednog imena.
I upravo zato, to ime mora živjeti.
Jer Anto nije broj u statistici.
Nije fusnota povijesti.
On je dijete koje je postojalo. Ljubav jedne majke. Život koji je trebao trajati.
Danas, kada bi slavio svoj 32. rođendan, mi ne nosimo darove, već sjećanje.
Nosimo tišinu i poštovanje.
I obećanje – da nećemo zaboraviti.
Ne zaboravljamo, Anto.
Ne zaboravljamo tvoje ime, tvoju priču, tvoje pravo na život.
Tvoje postojanje nas podsjeća koliko je svet svaki trenutak, koliko je važno čuvati istinu.
Neka se nikada ne zaboravi ime Ante Garića.
Za istinu. Za pravdu.
Za čovječnost.
Za budućnost u kojoj djeca mogu samo biti djeca.
crodex.net
