Zašto se šuti da su logori za bugojanske Hrvate bili najgori u BiH?
Bugojno je jedan od gradova na području bivše Jugoslavije koji su se isticali po ljepoti i uređenosti. 22. srpnja 1993. godine bošnjačko Ratno predsjedništvo donijelo je odluku da se ovaj srednjobosanski grad etnički očisti od hrvatskog stanovništva, i to pod svaku cijenu.
Odvođenja, mučenja, vađenje krvi, ubijanja brojnih Hrvata, istaknutih građana Bugojna u vihoru rata u ljeto 1993. godine bilo je sustavno i planski rađeno u sklopu ofenzive Armije BiH, uz puno znanje tadašnjih vojnih i političkih struktura bošnjačkog naroda u gradu i šire, no sve navedeno rezultiralo je tek dvjema presudama. Kreatori, nalogodavci i provoditelji ofenzive Armije BiH i danas su na slobodi.
Ovih dana obilježavamo tragediju i progon bugojnaskih Hrvata od kojih su mnogi završili u zloglasnom koncentracijskom logoru takozvane Armije BiH „Stadion“, otvorenog pod tribinama Nogometnog kluba Iskra.
Logor u kojem su hrvatski logoraši mučeni na najokrutnije načine; tučeni kablovima, palicama, lopatama, kundacima i svime što je pripadnicima tzv. Armije BiH došlo do ruku. Uvjete boravka u logoru „Stadion“ predstavnici Međunarodnog crvenog križa ocijenili su gorim od stanja kojeg su zatekli u zloglasnom srpskom logoru „Manjača“.
„ Mi Hrvati previše smo tihi u priči o zločinima koje su počinili pripadici tzv. Armije BiH, dok nam gase medije, izokreću činjenice, negiraju počinjeno, optužuju naše pobijene, ali i one koji su utamničeni, mučeni, pa čak i naše nasilno odvedeni o čijoj sudbini ni 28 godina poslije ništa ne zmamo. Mi i dalje šutimo, dok političko Sarajevo svakodnevno u mnoštvo bošnjačkih medija plasira laži o Hrvatima pokušavajući uvjeriti domaću i međunarodnu zajednicu da tzv. Armija BiH nije činila zločine, da je bezgrešna.
U Bugojnu se bez imalo srama šetaju odgovorni za nestanak i likvidaciju bugojanskih Hrvata, odbijajući sve ove godine otkriti lokaciju s posmrtnim ostatcima naših nasilno odvedenih logoraša. Dok tragamo za lokacijama na kojima su kosti naših nestalih, pripadnici bošnjačkog naroda nam se rugaju, traže novac i lažu. Užasna je činjenica da su se do sada javila 32 Bošnjaka koji su dali lažne informacije o mjestima s posmrtnim ostatcima nestalih bugojanskih Hrvata.
Sramotno je i da nitko od lažnih svjedoka nije odgovarao. Bugojanski koncentracijski logor „Stadion“ čak nema ni ploču s natpisom da je pod tribinama, u neljudskim uvjetima, postojao logor kroz koji je torturu prošlo 550 Hrvata, da su 294 logoraša na tom mjestu mučena punih osam mjeseci i da je iz toga logora odvedeno u nepoznato i likvidirano 19 Hrvata Bugojna.
Činjenice da je tzv. Armija BiH izvršila agresiju na Hrvate Bugojna, otvorila na desetine logora i ubila preko 200 Hrvata te počinila brojne zločine pod zapovjedništvom Selme Cikotića, ratnog zapovjednika Operativne skupine Zapad i predsjednika Ratnog predsjedništva Bugojna Đevada Mlaće, ne dopiru ni do javnosti ni do pravosuđa. Tužiteljstvo BiH više od 10 godina vodi istragu o predmetu Đevad Mlaćo, ali ovaj predmet kojeg vodi tužiteljica Slavica Terzić godinama tapka u mjestu.
Tužiteljica Terzić očito je i sama prihvatila ulogu zaštitnika zločinaca umjesto da protiv njih, na temelju nepobitnih dokaza, podigne optužnicu. Iz takvog odnosa pravosuđa, zaključujemo da mi Hrvati Bugojna nismo više važni ni Tužiteljstvu ali ni međunarodnoj zajednici. Nažalost, stječemo dojam da ni hrvatskim političarima Hrvati Bugojna više nisu važni, počevši od Srednjobosanske županije do viših razina vlasti.
Bolna je istina da nitko od Hrvata Bugojna ne obnaša ni jednu od važnijih dužnosti kako u politici tako i čelništvu Udruga proizašlih iz Domovinskog rata HVO HB.
Bez obzira na odnos svih pobrojanih, stradalnici Domovinskog rata Bugojna, logoraši, zajedno s obiteljima nestalih, s vjerom u Boga i nadom u bolje sutra, obilježit će i ovu 28. godišnjicu stradanja hrvatskih logoraša iz zloglasnog logora „Stadion „ u Bugojnu. Učinit će to kao i svake godine, dostojanstveno s porukom i nadom da će i na ovom svijetu konačno biti pravde i istine i za Hrvate Bugojna.
Ostaje otvoreno i dodatno naglašeno pitanje odnosa prema žrtvama najmalobrojnijega naroda u BiH. Bugojno je samo jedan primjer, a u ovoj zemlji ima ih niz – od Buhinih Kuća, Križančeva Sela, preko Dusine, Maljine, pa do Trusine, Uzdola, Hudotskog,Kiseljaka, Doljana , Grabovice...
