Svi vi koji ste do jučer dizali Dalića i dečke u nebesa jer su ispeglali sve protivnike do polufinala a danas po njima pljujete, podsjećate me na one kameleone koji su za vrijeme DR u sigurnosti čekali rasplet situacije s dva dresa u rukama da bi znali kome će se na kraju prikloniti.
Takvi nam danas i državu vode. Dakle ovdje ne pišem o mrziteljima svega hrvatskog kao sto su Dežulović, Babić, Broz, Puhovski, Ivanišević, Rudan i slični jugozomboidi koji cijelo prvenstvo pljuju po Hrvatskoj reprezentaciji, od njih je to bilo očekivano.
Pišem o licemjerima koji su do jučer bili najglasniji dok se pobjeđivalo a danas moraliziraju, pljuju, proklinju i osuđuju. Takvi su mi uvijek bili gori nego ovi mrzitelji svega hrvatskog jer s mrziteljima sam uvijek znao na čemu sam, dok s ovim drugima nikada nisi siguran.
Dečki su dali sve od sebe na ovom svjetskom prvenstvu
A svi vi veliki analitičari koji nemate pojma kako funkcionira glava, disciplina, igra, psihološki pritisak i emocionalno stanje čovjeka kojem je nanesena nepravda laprdate o lošoj igri naših igrača. Svi ste veliki treneri i igrači i vi bi to puno bolje nego Dalić, puno bolje nego Livaković, Kramarić i Kovačić naravno iz svojih fotelja.
Vi ne razumijete da je mentalni sklop ovakve borbe za naslov prvaka jako sličan kao u ratu, kad čovjeku padne moral ma može on biti najbolji igrač ili ratnik na svijetu – on je gotov.
Da sam ja na prvoj crti svojim dečkima spuštao moral i bacao ih u beznađe ja vam garantiram svi bi izginuli. Jer glava je sve. Vi komentirajući iz svojih fotelja to ne možete razumjeti. Nakon nepostojećeg dosuđenog penala, očite krađe, velike nepravde i tri žuta kartona zbog neupitne istine koju nisu željeli i htjeli provjeriti dogodio se drastičan pad morala u glavama naših igrača, beznađe, osjećaj nemoći i nesigurnosti.
Isključivo to je uvjetovalo ostatak igre. Žalosno je samo što je većina vas taj ostatak igre protumačila kao općenito lošu igru Hrvatske zaboravljajući zbog čega je do toga došlo. Jer vi uvijek gledate posljedicu a nikad uzrok. Kao što na svakim izborima zaboravljate da ako na njih ne iziđete da nemate poslije pravo prigovarati što vam je ovako ili onako, isto tako jako brzo zaboravljate i sve uspjehe naših igrača.
Zaboravljate da smo ispeglali peterostruke svjetske prvake
Zaboravljate da smo 3 puta bili u polufinalu, da smo učinili nemoguće i da cijeli svijet priča samo o Hrvatskoj. Ništa vam to ne znači niti se toga spominjete. Jer izgubili smo ulazak u finale. Da sam ja mojim bojovnicima u ratu tako rušio moral kao što je srušen nama sinoć ni mi nikada ne bi dobili rat. Umjesto da budete ponosni na sve što su dečki napravili, vi ste preplavili internet osuđujući Dalića zbog postave i igrače zbog igre. Da smo prošli, to nitko ne bi spomenuo.
Ali ni to vam nije bilo dovoljno pa idete u još veću krajnost pišući da nam je kriva čak i promjena dresa na koju nas je navodno natjerala FIFA, Dalić i ne znam tko. Jer da su bile kockice dobili bi utakmicu.
Veliki vjernici puni praznovjerja i neznalice u nogometu koji pojma nemaju da je pravilo oduvijek da domaćin nosi svoj dres a gostujući ga po potrebi moraju mijenjati. Moraju! Ali manje je bitno što čak i o nogometnim pravilima ništa ne znate koliko je porazno što vjerujete u praznovjerje a nazivate se katolicima.
S vama pojedincima svaki rat bi bio izgubljen!
Naši dečki koji su časni, pošteni i ponizni nisu navikli na ovakvu vrstu mentalnog sklopa u kojem je očita krađa pred zdravim očima cijelog svijeta najnormalnija stvar. Oni se ne rugaju drugima kada pobjede, hrabro trpe nepravdu, poštuju sve protivnike, tješe gubitnike i prihvaćaju poraze. Ako je to krivo onda neka izgubimo svaki put, jer na nepošten i nepravedan način doći do pobjede je jadno. Takva pobjeda u sebi nema nikakvog zadovoljstva ni časti.
Hvala našim dečkima i izborniku na trudu unatoč svemu, došli ste do polufinala, izbacili ste peterostruke svjetske prvake, ostavljali ste srce na terenu sve ove dane, nizali pobjede svojom predanom igrom, željom i ljubavlju prema domovini a ne pukom srećom kako neki pišu. Probudili ste u narodu onaj isti osjećaj ponosa i zajedništva kakav smo imali prije 30 godina i na tome smo vam neizmjerno zahvalni.
Naučili ste nas da nikada ne odustajemo čak i kada nas svi otpišu, naučili ste nas kako voljeti svoje i poštivati tuđe, kako ne likovati nakon pobjeda i ne klonuti nakon poraza. Vi ste za mene zlatni i najveći! Nitko vam ništa ne smije i ne može zamjeriti.
Glavu gore, Vi ste naš ponos! Idemo po broncu zlatnog sjaja!
