Salve napada, osuda, poruka mržnje uslijedile su nakon što su nogometaši Hrvatske i navijači pjevali Thompsonovu pjesmu “Lijepa li si” na dočeku na Trgu bana Josipa Jelačića
“Komšije, do sada smo za vas navijali, a nakon ovoga nema šanse! Ponižavate Bosnu i Bosance”, “Nacionalisti, primitivci, opet prijetnje podjelom Bosne i Hercegovine” … To su samo neki od komentara dijela građana BiH nakon što je iz svlačionice Vatrenih iz Katara procurio videozapis, a onda i s njihova veličanstvenog dočeka u Zagrebu kada su najprije Dejan Lovren, a onda i klapa Sv. Juraj Hrvatske ratne mornarice te kapetan Luka Modrić i drugi glasno zapjevali Thompsonov hit “Lijepa li si”, što je neslužbena himna reprezentacije.
Simbol slobode
Radi se o domoljubnoj pjesmi koja pobraja regije u kojima žive Hrvati. Od Istre, Zagorja, Dalmacije, Like, ali i Bosne i Hercegovine, odnosno Herceg Bosne. Ima li razloga za osude, nerijetko prijetnje, psovke i druge slične komentare na spomen Herceg Bosne? Ovisno o kojem se kutu radi – kod Hrvata je uvriježeno da je Herceg Bosna općenito simbol borbe za slobodu i jednakopravnost, a kod Bošnjaka je ugrađen osjećaj kako se radi o simbolu stradanja i njihova progona, uz dominantnu ocjenu kako je presuđeno toj tvorevini. A je li to baš tako i otkuda takve ocjene – pita se Zoran Krešić za vecernji.ba.
Nesporna je činjenica kako je šestorici visokih dužnosnika, od bivšeg premijera do ministra obrane i dva načelnika Glavnog stožera HVO-a presuđeno u sudskom postupku vođenom pred Haaškim sudom. Oni su proglašeni krivim za ratne zločine nad Bošnjacima, što uključuje ubojstva, progone, osnivanje zatočeničkih centara… Čak i unatoč tome što je “šestorka” osuđena po krajnje upitnom pravnom konceptu udruženog zločinačkog pothvata (UZP) kakav se, osim pred ICTY-jem i na Sudu BiH, ne primjenjuje ni na jednome od sudova u svijetu.
No, kada se uđe u analizu te presude, posve je jasno kako nije presuđeno Herceg Bosni, niti je moglo biti, jer Sud sudi pojedincima. Uz to, presuda se odnosi na postojanje tzv. UZP-a na području osam od 30-ak općina, koliko ih je HVO nadzirao tijekom rata. I to u razdoblju od sedam mjeseci. To pak sugerira da Herceg Bosna i UZP u Orašju, Odžaku, Širokom Brijegu, Čitluku, Neumu… nisu postojali. Zanimljivo je da su upravo u općinama i gradovima koji su navedeni u sklopu UZP-a pripadnici Armije BiH počinili desetke masovnih zločina od Viteza (Križančevo, Buhine Kuće…), preko Rame (Uzdol), Jablanice (Doljana), Mostara (Grabovica), za koje u Haagu nitko nije odgovarao.
Znači, presuda Haaškog suda ne daje nikakve argumente da se na Herceg Bosnu i Hrvate krene “đonom”, osim ako ne postoje pozadinski razlozi koji, eto, iskrsnu kao alibi. A takav alibi koristio se i za preglasavanje Hrvata, pokušaj njihova nasilnog izbacivanja iz vlasti. A sve pod egidom kako su dopušteni svi potezi kako bi se porazio UZP. Odnosno Hrvati.
No, kada se stvari izmaknu iz hrvatsko-bošnjačkog sukoba, onda se dolazi do povijesnih činjenica kako je Herceg Bosna nastala potkraj 19. stoljeća u vremenu opadanja utjecaja otomanske vlasti.
Mehmed Kapetanović
Po jednim izvorima, upravo je Mehmed Kapetanović Ljubušak, bošnjački pisac, političar i sakupljač duhovnog narodnog blaga, autor ove kovanice. Nju su poslije prigrlili i bosanski franjevci, a uoči neovisnosti BiH 1992. godine taj su pojam za zemlju koristili hrvatski političari u BiH. Nakon što se dogodio napad na selo Uništa u Bosanskom Grahovu u svibnju 1991. godine te zločini i progon tamošnjih Hrvata, a sve se još drastičnije ponovilo u Ravnome u listopadu 1991. godine, na što nije bilo nikakve reakcije državnoga vrha, dapače bošnjački predsjednik Alija Izetbegović je rekao: “Nije to naš rat”, uslijedilo je političko i vojno organiziranje Hrvata kroz Herceg Bosnu, a poslije i kroz HVO. Sve institucije Herceg Bosne nastavile su funkcionirati unutar novouspostavljene Federacije, ali i BiH. Njezine, ali i simbole Hrvata u BiH nitko ne može zatrti.
