U spomen svim trudnim ženama ubijenim tijekom i nakon II svjetskog rata i kao u Domovinskom ratu pročitajte pismo nerođenom djetetu jedne Slovenke, učiteljice Ivanke Novak Škrabec koju su partizani 1942 godine osudili na smrt.
Po svoj prilici ubili su je iz osvete prema njezinom mužu, katoličkom intelektualcu profesoru Francetu Novaku koji se nije slagao s komunističkom ideologijom. Kako je bila trudna molila ih je da je ostave na životu dok ne rodi dijete ali partizani su je natjerali da si sama iskopa grob a onda su je bešćutno ubili. Pismo je pronašla njezina rodbina prilikom iskopa njezina tijela. Po tekstu pisma koje nije u cijelosti očuvano, čini se da je pisano neposredno pred upad partizana u njezinu kuću.
”Još nekoliko sati i doći će kraj mojem životu. Oh zbogom, Majko od Žalosti, Mati moja. Ti znaš da umirem nevina, kao što je umirao tvoj Sin. O dijete moje, nježni anđele moj, kako bih voljela vidjeti crte tvoga nasmijana lica, koje bi me razveselilo. O dijete moje, nježni, bijeli moj cvijete. Nikada neću vidjeti tvoje bijele ručice; nikada mi nećeš uzvratiti sladak zagrljaj.
Nikada te neću moći stisnuti na svoje srce; iako si tako blizu, nikada, dijete moje. Negdje u zagrljaju šume naš će biti dom, krasit će ga proljetno cvijeće. Moja usta nikad ti neće pjevati pjesme u kolijevci, sama ću biti tvoja postelja, iako hladna i tako tvrda. Grane iznad nas pjevat će ti voljenu uspavanku.
Oh, samo mirno spavaj, dijete moje, blizu si moga srca, koje te silno voli; na žalost, iako te ljubi, iz ruku smrti koja i tebe čeka, ne može te spasiti. Samo mirno spavaj. Ti ne možeš naslutiti što te čeka. Sa mnom ćeš umirati – ja u mislima s tobom. I tada će biti kraj stradanja i muke, naše borbe, skupa ćemo k Bogu.
Kada sam te prvi put oćutjela, osjetila sam tvoj nemir. I počela sam sanjati kako ću te prvi put donijeti u Božju blizinu, da te poškropi krsna voda; na žalost, oblit će te moja krv, krvlju majke pune ljubavi bit ćeš kršteno.
Gledala sam te i vidjela kako se Krist u hostiji prvi put priklanja k tebi. Na žalost, moje će tijelo ubrzo biti ciborij, a ti, moje dijete, hostija u njemu. Iz mojeg ciborija uzet će te ruka puna ljubavi, položit će te u svoje božansko srce. Tada, dijete moje, prvi put ću te vidjeti, o moj nježni anđele; ondje ću vidjeti tvoje lice, i ti ćeš ondje prvi put vidjeti svoju majku i prvi put izgovoriti riječi: “O mama”
Gledaj, moje dijete, jutro se bliži. Prva zraka iza gore naviješta za nas posljednje jutro trpljenja. Sutra će opet ustati, ali bez trpljenja i suza, pred Bogom. Samo mirno spavaj, tvoja majka bdije nad tobom. Gledaj crvena zraka već navješćuje da se budi dan i posljednje zvijezde se gase u njoj.
Sat na tornju već pokazuje jutro koje će nas odvesti na zadnji put. No, neću biti sama, sa mnom ćeš biti ti moje dijete i Marija koja će, kao tada za Sinom na Kalvariju, ići s nama. U posljednjim našim izdisajima stat će kraj nas, a potom će nas ponijeti u sretan, vječni dom. Nitko nam više neće oduzeti radost, jer bit ćemo uronjeni u vječnoga Boga, u vječni Božji mir. Moje dijete, samo spavaj Marija je s nama…”
crodex.net
