Miro Bulj je jedini saborski zastupnik koji za sebe kaže kako je mali čovjek iz naroda. I to je ono po čemu ga cijela Hrvatska prepoznaje.
U siječnju 1990. postao je član HDS-a braće Veselica. Ubrzo napušta HDS i prelazi k ujaku u HDZ. Na vidiku je bio Domovinski rat pa u proljeće 1991. kao 19-godišnjak, pristupa rezervnom sastavu MUP-a. U listopadu iz MUP-a prelazi u tek osnovanu 126. brigadu. Postaje časnik i dobiva čin zastavnika. Početkom 1994. zamrzava čin jer mu je to bio uvjet da prijeđe u 4. gardijsku brigadu. Tako je postao profesionalni gardist. I tu je napredovao, ponovno je postao časnik, a s činom poručnika umirovljen je 2007.
Miro Bulj je zapamćen i po jednom protestnom potezu, naime, u proljeće 2007. u Sinj dolazi predsjednik Vlade Ivo Sanader radi postavljanja temeljnog kamena za izgradnju Alkarskih dvora.
U svečane odore oblači se cijela alkarska povorka osim Mire Bulja. Ostaje upamćena rečenica tada izrečena Ivi sanaderu: “Doći će i tebi kraj, nećeš naše generale locirati, identificirati, uhićivati i transferirati.” Časni sud ga je sankcionirao ukorom, mjerom pred isključenje, a zabranjeno mu je sudjelovanje u alkarskoj povorci. O svemu se pročulo u javnosti, a kako je upravo u to vrijeme otišao u mirovinu, sa susjedima i prijateljima je formirao nezavisnu listu za izbore članova Vijeća Mjesnog odbora. Na opće iznenađenje, pobjeđuje do tada neprikosnoveni HDZ i osvaja apsolutnu većinu.
Miro Bulj je najzaslužniji što su sjednice sinjskoga Gradskog vijeća od 2009. skoro uvijek trajale i po deset sati. Dok je u takvim raspravama vladajućima “vadio mast”, na terenu je Miro Bulj izrastao u istinskog borca za prava malih ljudi. S istančanom socijalnom osjetljivošću nalazio se svugdje gdje su se gazila prava običnog čovjeka. Bio je među opljačkanim radnicima “Dalmatinke”, branio je interese radnika “Autoprijevoza”, zbog čega je i sudski gonjen.
Sudili su mu i kad je stao pred sumještane i građane Sinja protiv odlaganja kancerogene troske u napušteni sadrolom između Suhača i Karakašice. Vodio je prosvjede protiv ukidanja rodilišta u Sinju, kao i prosvjede protiv postavljanja baznih stanica od strane teleoperatera u naseljima. Iz takvog političkog djelovanja Miro Bulj stvorio je prepoznatljivi slogan “NE-ĆE-TE!”. Takav je došao na “zub” lokalnih šerifa koji su znali prigovarati i novinarima jer se Bulju daje više prostora nego njima. Na njihovu žalost, Miro Bulj je bio svugdje, a njih nije bilo nigdje.
I onda se događaju parlamentarni izbori na kojima Miro Bulj, kao drugi, nezavisni kandidat na listi Mosta u 9. izbornoj jedinici, osvaja saborski mandat. Na opće, ali i osobno iznenađenje jer to ni u snu nije očekivao. Niti je Hrvatska očekivala ovakvog Miru Bulja.
A kad se već dogodilo, Miro Bulj nije propustio priliku. Postao je zaista najprepoznatljiviji saborski zastupnik.
Miro Bulj se s pravom pita:
“Milorade, gdje je dr. Ivan Šreter? Prema onome što je rekao Slavko Degoricija, ti bi morao znati odgovor na to pitanje.
Gdje se nalaze posmrtni ostaci dr. Ivana Šretera, mirotvorca i pakračkog liječnika, ubijenog usred srpske agresije na Hrvatsku 1991. godine?
Pupovče, odgovori, zašto si lagao kad si sa Slavkom Degoricijom sklopio dogovor o zamjeni ratnih zarobljenika prema kojem si trebao osloboditi dr. Šretera? Degoricija je učinio kako je bilo dogovoreno, a šta si ti učinio? Za uzvrat si mu pružio opaku laž!
Milorade, nije li vrijeme da nakon punih 30 godina kažeš, gdje se nalaze posmrtni ostaci dr. Ivana Šretera?”
Mirotvorni govor dr. Ivana Šretera u Pakracu na Dan državnosti 30. svibnja 1991. godine:
Njegove riječi bile su poruke mira i suživota, stoga se pitamo: što je to saborski zastupnik i predstavnik srpske manjine, koalicijski partner HDZ-a, Milorad Pupovac vidio u riječima „hrvatskog Gandhija“ da je onako reagirao na upit Steve Culeja?
Prof. Tomislav Ivančić koji je dr. Šreteru bio duhovnik za vrijeme studija misli da je njegova pomirljivost prema neprijateljima mira bio njegov najveći “grijeh” i da je zato “morao” umrijeti.
