Čitatelj, uznemiren što se na HRT-u tzv. nacionalnoj televiziji muškarce koji javno mole krunicu naziva klečavcima, poslao nam je svoj komentar medijskog izvješćivanja.
Njegov dopis prenosimo u cijelosti:
Na HRT4 smo upravo prije vijesti u 14h gledali rubriku ‘Bez komentara’ i ostali šokirani nazivom priloga: Klečavci i protuprosvjednici.
‘Bez komentara’ – zapravo komentarIronično da je naslov u prilogu ‘Bez komentara’ zapravo bio komentar – otvoreno ruganje i posramljivanje ljudi na nacionalnoj TV zato što se mole, nazivajući ih klečavci i izbjegavajući riječ molitelj.
Što je riječ molitelj prenježna da bi se upotrijebila u nazivu priloga? A s druge strane, agresivna ekipa koja bubnja i vrišti sa strane su samo protuprosvjednici, koja jednostavna riječ za opravdanje agresije.
Naravno, bilo je nemoguće očekivati da je naslov priloga ‘Agresivni bubnjari opet ometaju molitelje’ jer to bi bilo pokazivanje činjenice da urednik priloga razumije što se događa, a očito ne razumije.
Zašto se svagdje ne bore za prava žena?
Ako se tu neki glasni bubnjari i udruge bore za ženska prava, kako kažu, zašto se ne bore za prava žena u sportu gdje im muški sportaši oduzimaju medalje osvajajući ih samo zato što se kao ‘osjećaju’ ženom ili zašto se ne bore za prava žena u natjecanju ljepote kad muškarac ženi oduzme titulu samo zato što se ‘osjeća’ ženom?
Tu su svi tiho, a ženama oduzete i medalje i krune od strane muškarca, oduzeta im prava i glas. Zašto tu žene nisu bitne, njihova prava i njihov glas? A bubnjari na trgu se (kao) bore za ženska prava?
Ili zapravo nije poanta u ženskom pravu i ljubavi prema ženama nego samo mržnji prema moliteljima? Bubnjanje i vika nije čin ljubavi nego agresije, na svim istupima se to jasno vidi čak i po transparentima koji pokazuju borbu za ideju, a ne za ženu.
Ne znam tko uređuje priloge, odnosno nazive/naslove, ali je nestvarno kako se karakter osobe radnika ili gazde vidi i u ovako malom prilogu gdje isti nije mogao odoljeti ruganju i omalovažavanje vjernika katolika.
Kako ruganje objasniti djeci?
I lako zaboravio da djecu učimo ne ruganju, ne omalovažavanju, ne nasilju.
Kako uspješno možemo biti primjer djeci ako ih učimo ne rugati se nikome i onda na nacionalnoj TV iskoči čisti primjer posramljivanja i javnog sprdanja s drugima?
Zašto se čudimo bilo kakvom nasilju djece u školama, ako odrasli ljudi nasilje u obliku ruganja propagiraju na ovaj način?
Za uvrede koje dolaze od strane javne TV nema opravdanja pa čak ni ako je posao odrađen od strane tehničara, a ne novinara, voditelja i urednika.
U nadi da će na javnoj televiziji dobiti priliku ljudi koji nisu skloni nikakvom posramljivanju – ni javnosti ni svojih kolega s kojima rade, lijep pozdrav – napisao je čitatelj.
