Era antropocentrizma iznjedrila je čovjeka koji je sam svoje božanstvo, koji iz sebe samog izvlači moral. Mjerilo normalnoga izišlo je iz sfere etike i razuma, i ušlo je u zonu sumraka ljudskih nagona i afektivnog ponašanja. Za sve što čovjek čini a da odstupa od tradicionalne normalnosti, vrlo brzo se pronalazi odgovor koji je u osnovi loš sofizam nametnut argumentima medijske sile, ili sile osvojene javnosti, piše Zoran Vukman za hkv.
Ovo logično povlači ideju njegove relativnosti, subjektivnosti i podložnosti individualnim htijenjima. Želja pojedinca ukoliko je ostvariva njegovom voljom može postati njegov autonomni „moral“. Takva logika proizvela bi sedam milijardi različitih morala na zemlji kad bi svatko vukao na svoju stranu i tražio da njegovo osobno htijenje i viđenje bude priznati kriterij moralnosti. Kako bi u takvoj situaciji dovedenoj do apsurda bile moguće univerzalne vrednote? I kako bi se složili oko toga što je normalno u ljudskom ponašanju i djelovanju?
Kad se izgubi osjećaj grijeha, onda se lako ruši i zdrav razum u ime individualne moralnosti koja hoće biti opća. Jer pojedinac uvijek teži svoje mjerilo predstaviti kao ispravno, a ako je ispravno, zašto onda ne bi bilo opće? U svakom slučaju, sukob različitih htijenja i mjerila je neizbježan, upravo oko njihove ispravnosti, općosti i mjerodavnosti. Kakav bi to tek kaos bio! A ka njemu se cijeli Zapad kotrlja!
Potisnuta i usnula savijest ustupila je svoje mjesto htijenju koje manjom ili većom snagom volje teži tome da se ostvari glumeći savjest. Mnogi misle da rade po savjesti jer rade po svom neodoljivom htijenju preraslom u samovolju. Otuda nesposobnost da se moralno preispitaju jer bi onda morali prihvatiti neki opći kriterij i dovesti u pitanje vlastiti. Tako je i s odnosom prema normalnosti koji je danas potpuno iščupan iz bilo kakvog trajnog kriterija.
Mjerilo normalnoga izišlo je iz sfere etike i razuma, i ušlo je u zonu sumraka ljudskih nagona i afektivnog ponašanja. Za sve što čovjek čini a da odstupa od tradicionalne normalnosti, vrlo brzo se pronalazi odgovor koji je u osnovi loš sofizam nametnut argumentima medijske sile, ili sile osvojene javnosti.
Nigdje pojam normalnosti nije toliko doveden u pitanje kao na Zapadu
Više nije pitanje što je konzervativno a što liberalno, što je moderno a što nije, već gdje su još uopće granice normalnoga? Pitanje normalnosti danas je potpuno relativizirano. Nekad je bilo omeđeno društvenim konvencijama i zdravim razumom, prije svega, a nadasve religijskom sviješću. Društvene konvencije se mijenjaju, one nisu objektivan kriterij normalnoga, jer ono što je normalno u Europi, ne mora biti u Africi i Aziji – iako postoje univerzalni principi čovječnosti oko kojih bi se trebali slagati svi ljudi. Zdrav razum je bio vrlo čvrst kriterij, odnosno prirodna etika, ali smo i tu zalutali u živo blato.
Vjera u Boga je nudila objektivnog zakonodavca, da bi danas ateizirani Zapad odbacio Božje zapovjedi u ime autonomije čovjeka. Nigdje pojam normalnosti nije toliko doveden u pitanje kao na Zapadu – pritom mislim posebno na zapadnu Europu. Dokidanjem kriterija moralnosti temeljenih na zdravom razumu i vjeri, zapadni svijet otvorio je put u svojevrsnu babilonsku pomutnju – ne jezika, nego pojmova, ideja i mjerila razumnog i moralnog življenja.
Epoha usred koje se nalazimo nazvao bih erom „dadaizma“ – ne mislim na književni pravac, nego posuđujem njegov naziv da bih izrazio opasnost od strmoglavljenja u sveopću moralnu i intelektualnu infantilnost, u stanje vrjednosne nesuvislosti, svođenja ideja i pojmova na nerazumljive i zbrkane predodžbe, na podjetinjelu civilizaciju koja počinje tepati umjesto govoriti, i koja će se morati nanovo učiti misliti jer stari pojmovi na kojima se temeljila izgubit će potpuno svoju razumljivost za nove naraštaje.
Travestija svih oblika tradicionalnog življenja na Zapadu
Travestija svih oblika tradicionalnog življenja na Zapadu je postalo općeprihvatljivo ponašanje iako se suprotstavlja zdravorazumskim kriterijima. No relativistička etika relativizirat će i takve kriterije. Rezultat je da nikakvih kriterija više nema. Što se onda nudi kao argument prihvaćanja nametnutog? Najčešće sloboda i prava pojedinca. Ona su tu otrgnuta iz svog antropološkog povijesnog korijena, iz rasta čovjekove osobnosti, iz njegove cjelovitosti i prezentirana ne više kao plod duha, uma i razuma nego kao produkt htijenja i volje da se bude ono što slijepo htijenje ili osjećaj nalaže.
Tako primjerice, transvestit više nije čovjek koji ima problem s vlastitim identitetom nego postaje kreativac koji stvara vlastito novo rodno/spolno obilježje. Taj proces se čini u ime „razlikovanja“ ili „drukčijosti“ iako se paradoksalno time ukidaju razlike među spolovima! Ako je normalno da muškarac hoće biti žena a žena muškarac, u čemu je onda još razlika? Time granice normalnog nisu više samo pomaknute, nego su dokinute i opreka normalno-nenormalno prividno više ne postoji, odnosno postoji jedino tako da više nisu normalni oni koji se opiru tom brisanju granica.
Dakle, era antropocentričkog klimaksa može lako postati vrijeme sveopćeg bulažnjenja, gomilanja tlapnji i opsjena na svjetskom hipermarketu ideja gdje ljudi misle da mogu kupiti neko svoje vjerovanje, stil života, program samospoznaje i samopomoći, i tako živjeti. Što im jamči autentičnost onoga što su „kupili“? Ništa više od estradnih medija koji diktiraju novi globalni (ne)moral i pomutnju svega. Komercijalnost kao jedini kriterij autentičnosti nečega što bi čovjeka trebalo dovesti do traganja za smislom, tako je providna prijevara, da je čudno kako mase ljudi ipak nasjedaju i traže najčešće instant rješenja.
