TONSKI SNIMAK I TEKST IZGOVORENE PROPOVIJEDI
Ubojstvo hercegovačkih fratara, bl. Stepinca i brojnih drugih članova Crkve vape za Istinom.
Poslušajte i čitajte što sam na Uočnicu pobijenih franjavaca izgovorio na Širokome Brijegu.
Hrvatski pjesnik Silvije s. Kranjčević u svojoj pjesmi „Mojsije“ izriče slijedeće:
“Izvedi narod moj, o Gospode,
I skini mu sa vjeđa pospanih
Još onu mrenu tvrdu, zlokobnu,
Što zastire sad oči njegove!
Spomeni se da ropstvo nemilo,
Ko teško ono stijenje nadgrobno,
Na leđima mi tlači bratskijem,
I spasi narod moj, o Gospode!”
1. Naše okupljanje na molitvu i sjećanje na pobijene hercegovačke franjevce na Širokome Brijegu je zahvala i vapaj našega srca. Dolazim iz Župe Kočerin gdje je u Drugome svjetskome ratu stradalo 408 vjernika, a fratri fra Valentin Zovko i fra Andrija Topić mučki ubijeni u župnoj kući. Rekli bismo na sve strane su kosti ubijenih bez suda i dokazane krivice. Bez obzira na sve to ova okupljanja nisu komemoracije u kojima se izgovaraju riječi ideološkoga podrijetla, te kićeni govor uljepšavanja nečijih biografija ili korigiranje „istine“ naknadno pameću. Mi smo došli moliti – slaviti Svetu misu koja je jedina kadra uprisutniti Uskrsnuće – život.
Pobijeni fratri, te i vjerni puk s njima, su izbliza iskusili Isusove riječi: „Tko hoće život spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga.“ Naša braća fratri, tih olovnih dana 1945., su izgubili zemaljski život – obračunali su se s njihovim tijelima, ali duši ne mogu nauditi. Ti trenutci fratarskoga tranzitusa – prijelaza s ovoga svijeta – bijahu uprizoreni po onom scenariju kako je Isus i rekao da će njegovi svjedoci završiti.
Isus raspet, visi bez izrečene stvarne krivice, izložen pogledima mržnje krvnika. Isusov izdisaj na križu bio je slavljenički i krvavi pir progonitelja. Umire Bog nevin na kojem ne bijaše krivice. Taj model obračuna sa Isusovim sljedbenicima je nastavljen, kako od prvoga mučenika sv. Stjepana, tako sve do današnjih dana i mučeništva za vjeru mnogih koji žive u okruženju neprijatelja križa Kristova.
2. Dok Isus nevin i raspet visi na križu izgovara vapaj: „Žedan sam“. Umjesto vode krvnici su mu i tako izmučenu pružili ocat – žuč. Taj vapaj „Žedan sam“ mi evo godinama upućujemo s ovoga Širokoga Brijega iz Hercegovine. Žedni smo istine o ubijenoj braći, ubijenome vjernome puku, o njihovim grobovima, njihovim patnjama. Nažalost, godinama smo umjesto vode Istine (jer je Istina voda duboka!) dobivali ocat i posipana je sol laži na naše rane.
U vremenu traganja za Istinom sve je učinjeno da se ona izbjegne, zataška a zločinci da ostanu pod velom tajnosti. Laž je postala punoljetna, a Istina se nudi na kapaljke. Mučno je prekapati zemlju, prevrtati kamenje, sjeći grmlje kako bi se pronašli ostatci nevino ubijenih. Ti ubijeni, ovijeni franjevačkim pasićem i nošeni vjerom u Boga, koji su od „oružja“ imali samo krunice i poneki križ, naša su obveza i nadahnuće. I dok za još nekima tragamo, te istodobno vodimo postupak proglašenja mučenicima Crkve, kao da nam se pojavi misao Siniše Glavaševića koji iz vukovarskih podruma, dok granate okolo odjekuju, piše: „Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?“
Mi na ovo možemo samo reći: Nema odustajanja. Nema bježanja u svoj strah! Ne možemo ostaviti naše pobijene i odreći se samih sebe. Jer ubijeni fratri to smo mi. To je naš grad na gori. Kao što su oni stavili ruku na Isusov plug, tako i mi danas nemamo pravo okretati se unatrag i taj plug ostaviti.
3. Pavao u Poslanici Rimljanima kaže: „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?“ Ta nada i ljubav koju nam Bog daje ništa ne može narušiti. Treba ostati uspravan i onda kad, kako Isus reče, svo zlo slažu protiv vas. To zlo laži nije napustilo naše podneblje. Istina, zora i svanuće došli su padom komunističkoga zlosilja, ali jesmo li se i misaono – mentalno očistili tog vremena. Rat smo dobili, ali je pitanje jesmo li Domovinu ideološki oslobodili? Mentalni komunizam (koji se danas preporađa u liberalno-ateističko nasilje) je rehabilitiran i prijatelji ovih zločina su se razmahali. Hrvatsku se proziva za klerofašizam i radikalno desničarstvo, a zapravo jedini proces koji se događa na hrvatskoj sceni je afirmacija komunističkoga mentaliteta – komunizacija pod drugim imenima.
Pomoćni zagrebački biksup Ivan Šaško je mišljenja kako se ciljanim medijskim pristupom te upornim i obilatim iznošenjem prerađevina iz totalitarističke komunističke prošlosti namjerno obescjenjuje hrvatska žrtva i sloboda, dok su sve glasniji mrzitelji i zatornici hrvatske radosti. U novim poteškoćama čovjek lako izgubi kriterije i brzo zaboravlja prijašnju muku. Nakon radosnoga poduzimanja puta slobode, dolazi kušnja jačana naporima osvajača da i znakovi i sadržaji neslobode postanu prihvatljivi, da hrana ropstva bude probavljivija. Sve nas češće žele podsjetiti na one lonce s hranom iz ropstva u Egiptu s pričom kako je bilo dobro – kruha za svakoga. Takvi zaboravljaju kako čovjek, što Isus Krist potvrdi, ne živi o kruhu nego o riječi iz Božjih usta.
4. Veljača je, a tko bi znao je li baš slučajno ili je Božji promisao, i dan smrti i blagdana kardinala i blaženika Alojzija Stepinca. On je u Dubrovniku 1941. za sv. Vlaha kazao: Živimo u doba, kad su se u našem narodnom životu pojavili ljudi, ljudi ograničena uma i pokvarene volje, koji su mislili, da treba uništiti sve stare vrijednosti i pokidati sve stare veze s prošlošću i kulturne i prosvjetne i socijalne i vjerske, te dati hrvatskom narodnom životu neki posve novi pravac. Ljudi koji su nalazili najveću slast u tome, da pljuju na Crkvu i domovinu, koja im je dala život i da izvrgnu ruglu sve, što su im lijepa i dobra ostavili čestiti očevi i majke. Njih je dobro označio pjesnik riječima: “ I iz gnijezda vlastitog gavrani već se dižu, da nam zemlju skvrne.”
Blaženi kardinal Alojzije Stepinac, koji će skoro, tako čeznemo, biti proglašen svetim, svakodnevno je prakticirao privatni egzorcizam, odnosno svakog je jutra i večeri molio molitvu protiv Sotone. Riječ je zapravo o Egzorcizmu pape Leona XIII. koji je Stepinac prilagodio svojim potrebama. Stepinac je rekao kako ga je propustio moliti samo jednom i to u zatvoru u Lepoglavi.
O tome je posvjedočio: “Gledajući sve što se događa kod nas i u svijetu, uvjerenja sam da se to ne događa bez specijalne asistencije đavla. Zato ja, piše Stepinac, svako jutro čim ustanem, obučem se, i prvo mi je da izmolim egzorcizam Leona XIII.“ U ozračju u kojem jesmo što nam preostaje nogo uzdizati molitve Bogu da zlo umukne, grijeh nestane, pokajanje nastupi i Istina se očituje.
5. Što je ljepše od ljubavi i nade? Božja riječ je jasna: „Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem“. (Rim 8, 38-39) U tom kontekstu lakše nam je razumjeti kako Isus govori o ljubavi prema neprijateljima. U tom smjeru se i nama okrenuti. Ljubav je ona koja mijenja. Zato se usuđujem reći kako ne postoje nevjernici, ne postoje ateisti, ne postoje zločinci. Postoje samo oni koji nisu susreli ljubav. To je ona ljubav koja sv. Pavla baca s konja oholosti, odvraća od puta zla, kida mu mrenu s očiju i šalje ga pošto poto navijestiti Ljubav – Radosnu vijest spasenja.
6. Svako doba ima svoje izazove. Tako je uvijek vrijeme za svjedoke i izdajnike. Vrijeme za zatajenje i posvjedočenje, vrijeme za priklanjanje moćnicima i vrijeme odklanjanja od moćnika. Uvijek je bilo vremena velikih ljudi i sitnih duša. Mi smo Isusova roda, po krštenju sveto svećenstvo, te nam je važno čuti riječi Evanđelista Luke: „Doista, sile će se nebeske poljuljati. Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom. Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje” (Lk 21,25-28).
ZAKLJUČAK:
Tako braćo i sestre sve se u konačnici svede na ono što blaženi Stepinac izgovori: “Kad vam oduzmu sve, ostaju vam dvije ruke. Sklopite ih na molitvu i tada ćete biti najjači“.
Naša snaga je i u molitvi kako bi po Božjem promislu naši pobijeni fratri, barem neki od njih, bili uzdignuti na čast oltara. Dao Bog da tako bude! A mi kličemo:
Po našim molitvama jačaj proročki glas Crkve,
koji širi nadu u dolazak Tvojega kraljevstva,
praćen blizinom i utjehom Blažene Djevice Marije,
Majke i Kraljice vjernoga Ti naroda.
Amen!
Izvor: Fra Mario Knezović
