“Nakon odgledane emisije „Otvoreno“ 23. 09. 2021. godine teško je ne reagirati, još je teže ne osjećati se prozvan zbog rada u najboljem interesu djece. “, ističe u opširnoj analizi HRT-ove emisije i događaja oko Poliklinike sudska vještakinja za psihologiju mr. Danijela Didić kojim je komentirala na cijelu situaciju iz pozicije stručnjakinje koja se svakodnevno susreće sa složenim obiteljskim slučajevima.
Poliklinika za zaštitu djece i mladih, sada već bivša ravnateljica te ustanove Gordana Buljan Flander i zabrana objavljivanja na tu temu koja je izrečena portalu H-Alter punila je medijski prostor posljednjih dana.
Slučaj je izazvao burne reakcije, nije bilo medija koji o ovoj aferi nije izvještavao, a HTV-ova emisija Otvoreno bio je ‘okidač’ dugogodišnjoj stalnoj sudskoj vještakinji za psihologiju, mr. Danijeli Didić, da na Facebook profilu objavi svoj komentar na cijelu situaciju iz pozicije stručnjakinje koja se svakodnevno susreće sa složenim obiteljskim slučajevima.
Komentar mr. Danijele Didić prenosimo u cijelosti u nastavku.
“Obično šutim i radim najbolje što znam u interesu onih najmanjih i najnezaštićenijih… ne upuštam se u javne rasprave, pogotovo ne ako me se ništa ne pita. Ostavljam pravo svima na vlastita mišljenja, uvjerenja i stavove. Međutim, nakon odgledane emisije „Otvoreno“ 23. 09. 2021. godine teško je ne reagirati, još je teže ne osjećati se prozvan zbog rada u najboljem interesu djece.
Zanimljivo je bilo čuti izjave gošći koje su „razgovarale na kavama sa desecima zlostavljanih žena žrtava sustava“, gošći koje su „pročitale nebrojeno stručnih preglednih članaka o konceptu otuđenja“ bez navođenja autora, vremena istraživanja, ciljeva, hipoteza, metodologije itd., gošći koje su cijelo vrijeme miješale „kruške i jabuke“, pa se na kraju emisije nije znalo da li je tema bila prava zlostavljanih žena ili prava zlostavljane djece.
Dok su u emisiji dvije gošće na temelju jednostranih informacija iz kafanskih druženja, na temelju nepoznatih radova još nepoznatijih autora blatile sustav, tri gošće su argumentirano, sa strpljenjem i temeljem brojnih slučajeva na kojima su osobno radile pokušale javnosti približiti svu odgovornost, kompleksnost i temeljitost svoga profesionalnog rada.
Ja sam dio prozivanog sustava, ja sam također stručnjak koji prepoznaje manipulativna ponašanja roditelja i u svojim mišljenjima barata „nepostojećim pojmom otuđenja djeteta od roditelja“, ja sam stalni sudski vještak za psihologiju koju su angažirali i još uvijek angažiraju sudovi sa područja 6 županija, kroz čiji su ured tijekom 12 godina profesionalnog rada prošle na stotine roditelja i njihove djece, koja je za svaku obitelj ispisala desetke tisuća stranica nalaza i mišljenja i koja je u pripremi za vještačenja pročitala na stotine tisuća stranica sudskih spisa, vidjela ispred sebe i čula nebrojene priče djece i roditelja.
Ono što mene zanima jest da li je na tim kavama bila majka koja u visoko konfliktnom razvodu svoga 12 godišnjeg sina detaljno upoznaje sa detaljima postupka pa dijete vještaku izjavi: „Meni mama pokaže papir sa suda ili mi nekad ispriča, ako bude nekih riječi koje ja ne mogu razumjeti ona mi skrati i objasni što to točno znači“, majka koja dječaka, govoreći o ocu, inducira vlastitim uvjerenjima pa dijete kaže: „Mama je rekla da tata pije većinom, ja sam isto to pretpostavio zato jer kad kaže da ide u trgovinu nema ga po dva sata, a mami treba maksimalno 20 minuta“? Zanima li nekoga u kakvom je psihičkom stanju taj dječak? Evo njegovih riječi pa zaključite: „Mama je pričala da je tata bio dobar muž, da je oduvijek htio dijete, da ga je uhvatila kriza kad sam ja bio rođen i počeo je piti alkohol, palit cigarete i počeo je svađanje s mamom, a bilo joj je žao jer je bio super muž na početku. Onda sam ja to skužio da je to bila moja krivica, a mama mi je pričala da je tata rekao da nije mislio da će odgajanje djeteta biti tako teško i ja sam mislio da sam ja kriv jer sam plakao dok sam bio beba i tatu je uhvatila kriza i ja sam mislio da je to moja krivica“.
Možda je u tom kafiću bila majka čije osmogodišnja djevojčica kojoj nije dozvoljavala kontakte sa ocem nikada prijavljenim za bilo kakvo nasilje je vještaku izjavila: „Ne želim ga viđati zato što on nije dobar prema meni. On je mene kad bi mama i ja išle sa onom tetom na viđanje htio na silu poljubiti, a ja nisam dala. Ja sam njemu rekla da mi to ne radi, a on nije ništa rekao. Ja sam imala 1 mjesec kad on i mama više nisu živjeli skupa. To znam jer mi je mama rekla. Rekla mi je da smo otišle jer je on radio ružne stvari dok je moja mama živjela u njegovoj kući. Ne znam koje joj je ružne stvari radio, ali znam da su bile ružne stvari“.
Kako se to u razgovorima uz kavu zove kada dijete upitano da li je s nekim razgovarala o razlogu dolaska odgovori: „Mama mi je rekla da moram doći ovdje da pričam sa vama i da vam rečem sve što treba i da se to rješi više s njim, sa Tončem, da ne bude više takvih stvari i da ga ne viđam. Ja bi najrađe htjela da ga ne viđam i da ne idem u njega. Mama mi je rekla da rečem da on ne dolazi i da on zadnjih par dana ne komunicira s nama i da uopće ne dolazi na viđanja, a ne bi ni ja tila ić na viđanja“?
Ne znam da li je kava popijena sa majkom šestogodišnjeg dječaka koji svoga oca nije htio viđati jer je, kako dječak navodi: „Kada sam ja imao 6 mjeseci on je mene i mamu koja je bila u papučama izbacio iz kuće. Ja sam plakao dok me mama nosila“, a upitan kako to zna odgovorio je: „Pa lipo, znam… znam jer imam veliki mozak i sićam se toga da je mama bila u papučama i da sam ja plakao, a da nas je on izbacio“.
Da li je možda kava popijena sa 13 godišnjom djevojčicom koja je potpuno iracionalno odbacivala oca, a čija majka joj je u porukama pisala: „Evo šta sam napisala kravi V… (voditeljica mjere stručne pomoći, op.a.) da znaš. Ma šta se ona tebi obraća? Nije doktor ni psiholog nitko je. Ona samo može svratit i vidjet jesi li kod krele (otac djevojčice, op.a.) ili nisi i ništa drugo. Ignoriraj je! Ona može doći samo vidjeti jesi tamo i izvijestit glupi Centar kao što je ona.
Ona zapravo želi zajedno s M… (otac djevojčice, op. a. ) da ti ne vjeruješ meni i da sagradiš novu obitelj. Užas!“ ili kada joj daje upute kako se treba ponašati kada je kod oca: „Izdrži s glupanima i nedaj se. Reci joj da ćeš ići pa ga zezni ili na večer šuti ili duri se i budi nepristojna. Idi na trening i onda s glupanima na ručak i budi nepristojna i naručuj pred konobarom svu hranu koju voliš, sjedni udaljeno od nje (očeve nove supruge, op. a.) i ponašaj se poremećeno. Skroz ludo i tvrdoglavo i s nikim ne pričaj i kad te netko nešto pita ne odgovaraj, pravi se gluha. Sramoti ga do kraja i stalno! Smrad Bravoooo! Volim te Neka im život bude pakao!!!“ ili možda kada joj daje upute što treba pisati i govoriti voditeljici mjere stručne pomoći:“ Napiši joj da ne možeš. Da ti fali mama da ćeš se ubiti i da se želiš vratit doma. Uplaši je do kraja! Ubit ću se 2 puta ponovi. Ponavljaj ubit ću se ne mogu ovako. I svima ponavljaj ubit ću se ne mogu ovako živjeti. Vidiš kako se smrzla na tvoje ubit ću se. Samo budi mudra. Napiši moj je život gotov i vidjet ćete vi što ste mi napravili. I ništa više nemoj. To će je uplašiti. Samo ponavljaj i neće te mama više zamarat – moj je život užas i gotov, ubit ću se i vidjet ćete vi sve što ste napravili. Napiši joj da mama ništa ne odlučuje!!! Krava jedna!“.
Ovo je samo manji dio brojnih konkretnih slučajeva emocionalno devastirane djece od strane majki. Međutim, nisu samo majke te koje su činile psihološku štetu svojoj djeci. Bilo je i očeva čija su ponašanja na psihički integritet djece bila jednako ubojita i toksična. Ali očevi nisu bili „tema“ emisije pa je sad suvišno pisati izjave njihove djece. A mogla bi se napisati knjiga… knjiga svih izjava, knjiga svih mogućih štetnih ponašanja roditelja, svih mogućih načina najgrubljih manipulativnih utjecaja odraslih na one najmanje, najnevinije, najiskrenije, najranjivije. Osobno zbog te djece budem nesretna svaki put kada se u svom radu susretnem sa konfliktnim razvodom. Budem nesretna zbog činjenice što ću opet ispred sebe gledati i slušati jedno malo biće koje oni koje najviše voli hrane mržnjom i odbacivanjem druge polovice sebe. Ali zato me sretnom čini (koliko god to morbidno zvuči) da je puno više tzv. „običnih, nekonfliktnih razvoda“, i puno više djece koja nisu emocionalno oštećena, koja su od svojih roditelja čuvana od štetnih i toksičnih informacija i utjecaja.
Ovo nije poruka za prof. dr. sc. Marinu Ajduković, prof. dr. sc. Gordanu Buljan Flander, za sutkinju Lanu Peto Kujundžić ni ostale stručnjake „prve linije zaštite dječjih prava“, nije ovo poruka ni za emocionalno devastiranu djecu koja naprosto razvojno nisu u stanju spoznati što im odrasli rade radi ostvarivanja svojih ciljeva i boljih pozicija u sudskim postupcima.
Poruka je ovo za sve roditelje, bili oni očevi ili majke, koji se osjećaju beznadno i prestrašeno kada slušaju ili čitaju osuđujuće i odbacujuće rečenice koje su o njima izgovorila njihova djeca, poruka da u sustavu koji je zadužen za ocjenu najboljeg interesa djece postoje educirani stručnjaci koji su osposobljeni prepoznati što se s djetetom događa, zvalo se to „otuđenje od roditelja“ ili „emocionalno zlostavljanje“, napisala je spec. kliničke psihologije Danijela Didić u svojoj objavi .
