Don Radovan Jerković bio je svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije, Hrvat i mučenik, koji je smetao komunističkim vlastima. Na svetkovinu Srca Isusova, 16. lipnja 1950., nakon rane jutarnje svete mise u Vranjicu, uhićen je i odveden u istražni zatvor UDB-e na Katalinića brigu u Splitu. U podrumu toga zloglasnog zatvora proveo je puna dva mjeseca svakodnevno psihički i fizički maltretiran, mučen, i na današnji dan 1950. ubijen.
Prilikom uhićenja, don Radovan je javno izrekao svoju krivicu, ali i krivicu svih stotina nasilno ubijenih katoličkih svećenika u poraću:
„Idem pravedan i nevin, ne znam ništa, nemam ništa, ja sam kriv samo što sam svećenik, i mi smo svi krivi što smo svećenici.“
Dok su ga vodili kroz dvorište župne kuće, oprostio se od okupljenih vjernika riječima: „Molite se za me Bogu.“
Iz dokumenata UDB-e, dana 7. kolovoza 1950., vidljivo je koliko je don Radovan bio uzoran Kristov svećenik i odani sin hrvatskog naroda. Svjedočeći za Isusa Krista i ljubeći Katoličku crkvu, život je okrunio mučeništvom kao nevina žrtva komunističkog progona. Krvnici su zapisali: „Taj pop Rade usprkos svim našim metodama ne da se slomiti.“
Optužnica protiv njega, kako stoji u obrazloženju javnog tužitelja, otkriva sav apsurd progona:
„Optuženi don Rade Jerković poznat je u Neretvi kao veliki srbožder. Kao svećenik on je sljedbenik zloglasne šovinističke škole franjevaca sa Širokog Brijega koja je odgojila najpoznatije ustaške koljače. On se pravi veliki Hrvat, a sadržaj njegova hrvatstva je životinjska mržnja na Srbe. U tom smislu odgaja i školsku mladež.“
Zašto je mučeništvo don Radovana gotovo nepoznato hrvatskom puku? Retuširani komunisti i danas provode sustavni memoricid nad svojim žrtvama. Sustavno brisanje kolektivne memorije je prvi korak prema civilizacijskom suicidu.
Kad to shvatimo, možda ćemo tek tada moći izgraditi modernu, suverenu i neovisnu hrvatsku državu, državu koja pamti svoje mučenike i čuva istinu.
