Povijest

Zločin bez kazne: 28. rujna 1993. tzv. Armija BIH ubila je 4-mjesečno dijete u Vitezu

28. rujna 1993. tzv. Armija BIH ubila je 4-mjesečno dijete u Vitezu. Ni 31 godinu od ubojstva četveromjesečnog Ante Garića u Vitezu, do danas nitko nije odgovarao za ovaj zločin.

Postrojbe “Prostora džihada” , premda džihad takvo nešto strogo zabranjuje, kao što je ubijanje djece, granatirale su ambulantu u Vitezu koja je i prema zapadnom ne samo džihad ratnom pravu zabranjena meta za granatiranje, no to ih nije zaustavilo.

Mudžahedini i domaći džihadisti Šerifa Patkovića i Rasima Delića, ispalili su kanonadu granata u smjeru ambulante. Koliko je udar bio jak govori podatak da je geler ubio i 4-mjesečno dijete u susjednoj zgradi.

Majka Ante Garića uzima mrtvo dijete i trči prema istoj zgradi koja je upravo granatirana. To sve govori o razini očaja koji u tom trenu vlada u njenoj glavi.

Lovi ju kamera BBC-a. Novinar BBC-a tada pita prevoditelja “Tko je žena, koja plače, koja nosi dijete u bolnicu”. Lokalni “istinoljubivi” prevoditelj mu naravno “pošteno pojašnjava”.

Na BBC-u izlazi video vijest “upravo vidimo majku Bošnjakinju, kako trči sa svojim ranjenim djetetom, u zgradu ambulante, koju je HVO upravo granatirao”.

I tako je stvarano “Čudo otpora”. Tako se širio “Prostor džihada”.

Majka Hrvatica, s mrtvim djetetom u naručju, nakon što su joj Komšićevi suborci ubili dijete, postala je Bošnjakinja, a njen mrtvi Anto maleni Bošnjak.

Ni sama nije svjesna, da joj je učinjena čast. Da umjesto ”ustašice” i ”UZP-ovke”, skupa sa svojim mrtvim djetetom, posluži Komšiću, Novoj Domovini koja se stvara. Višem cilju. Pravednijem. Novom Antifašizmu i novom novogovoru Alijine i Komšićeve Avlije.

Sud za ratne zločine u BIH dio je , kako vidimo, “antifašističke tradicije” šutnje. Zato nema presuda za zločine džihada. Ili naprosto kao ni haaški sud, nije nadležan za zločine šerijata.

Nametnuti izdajnik našeg naroda, Komšić i nakon 30 godina provocira Hrvate. Djecoubojice naziva vrijednostima. I služi Prostoru džihada.

BBC se nikada nije ispričao za ovaj nenamjerni ili namjerni previd.

Anto Garić 28.5.1993-28.9.1993 je prema evidenciji civilnih žrtava rata najmlađa žrtva hrvatske nacionalnosti tijekom rata u BiH.

Tijekom muslimanske agresije (1993-1994), na području Viteza je ubijeno 38 djece hrvatske nacionalnosti. Do danas za ove zločine nitko nije odgovarao a bošnjačka vlast čini sve kako bi ove zločine zataškala i prikrila.
Tijekom rata i potpune blokade Lašvanske doline koja je trajala 316 dana, u Vitezu je poginulo ili nestalo 653 Hrvata od čega 35 djece.

Ranjeno je više od dvije tisuće vojnika i civila, ostalo je 328 udovica, 22 djece bez oba a 431 dijete bez jednog roditelja. Spaljeno je i uništeno više od 30 sela i zaselaka a do danas nitko iz vrha bošnjačke vlasti nije odgovarao za ove stravične pokolje i progon hrvatskog stanovništva.
Desetog lipnja 1993. godine, oko 20 sati i 45 minuta doletjela je granata s položaja bošnjačke Armije BiH, kalibra 120 mm, i pala dva metra od klupe na kojoj je bilo 14-ero djece u igri. Na licu mjesta poginulo je petero djece, a troje je preminulo u bolnici. Ostalih šestero djece je ranjeno. Razorna moć granate vidjela se po tome što su roditelji svoju djecu prepoznavali po odjeći i obući.

Video snimak tog stravičnog događaja, zbog brutalnosti, nije htjela objaviti nijedna inozemna TV mreža, a u Vitezu je bio stacioniran i BBC.
Vitežani se uvijek s tugom sjećaju dana kada je od samo jedne minobacačke granate u naselju Podgradina poginulo osmero djece: Sanja Garić, (1975.), njen brat Milan Garić (1981.), Dragan Ramljak (1978.), Dražen Čečura (1978.), Boris Antičević (1983.), Sanja Križanović (1978.), Augustina Grebenar (1984.) i njen brat Velimir Grebenar (1981.).
Pod okriljem noći, 9. siječnja 1994. specijalne postrojbe muslimanske vojske probile su crtu obrane Prve bojne Viteške brigade HVO, upale u naselje Buhine kuće nadomak Viteza i među vojnicima i civilima napravile pravi pokolj.
Muslimani su se dugo pripremali za operacije kod Viteza.

Mjesec dana prije negoli su njihovi specijalci upali u Križančevo Selo, svakodnevno su prisiljavali hrvatske prognanike iz Zenice da prelaze bojišnicu. Na taj su način istraživali gdje se nalaze minska polja, a gdje onaj uzak put što sigurno vodi u selo. Uglavnom su tjerali žene i djecu, od kojih većina nikada nije stigla u Križančevo, a niti u Vitez. Samo ih je desetak uspjelo proći. Ostali su stradali u eksplozijama mina.
Iskazi neposrednih sudionika govore i o prljavoj ulozi britanskog bataljuna UNPROFOR-a koji je bio smješten u pogonu za obradu drveta Impregnacija, udaljen stotinjak metara od prvih Buhinih kuća.

U hrvatsko-muslimanskom ratu 9. siječanj 1994. godine spada u najkrvavije i najteže u obrani 316 dana opkoljenog i potpuno blokiranog Viteza i Lašvanske doline. Taj dan spada u najteže u obrani 60 tisuća Hrvata Lašvanske doline jer je upadom u Buhine kuće presječena komunikacija, žila kucavica, Vitez – Busovača. Tog tjedna ubijeno je 26 Hrvata. Uz povike “Allahu Egber” ubijali su žene i djecu. Najmlađa žrtva muslimanskih terorista u tom napadu je bio dvogodišnji Danijel Grbavac koji je poginuo sa majkom Anicom. Jedina njegova krivnja bila je hrvatska nacionalnost.
Mediji u Bosni i Hercegovini svjesno zataškavaju zločine nad hrvatskim civilima i djeci na području Viteza. Govori se, piše i izvještava samo o bošnjačkim žrtvama u Ahmićima dok se hrvatske žrtve negiraju, umanjuju i ponižavaju.

Za zločine nad hrvatskom djecom do danas nitko nije odgovarao.
DJECA VITEZA – ŽRTVE ZLOČINA:

  1. Antičević Boris (10), ubijen 10.6.1993.
  2. Babić Josip (17), ubijen 18.2.1994.
  3. Badrov Pero (18), ubijen 6.11.1993.
  4. Baškarad Dario (17), ubijen 30.9.1993.
  5. Batinić Mario (11), ubijen 5.3.1994.
  6. Bojanić Tomislav (15), ubijen 9.10.1993.
  7. Bralo Marko (8), ubijen 4.8.1993.
  8. Čečura Draženko (15), ubijen 10.6.1993.
  9. Damjanović Magdalena (17), ubijena 1.8.1993.
  10. Garić Anto, star 4 mjeseca, ubijen 28.9.1993.
  11. Garić Ivana (16) ubijena 18.9.1993.
  12. Garić Milan (12), ubijen 10.6.1993.
  13. Garić Sanja (17), ubijena 10.6.1993.
  14. Grbavac Danijel, od godinu dana, ubijen 9.1.1994.
  15. Grebenar Augustina (8), ubijena 10.6.1993.
  16. Grebenar Velimir (12), ubijen 10.6.1993.
  17. Jelić Bruno Vitez (14), ubijen 6.9.1994.
  18. Jurišić Zoran (17), ubijen 30.12.1993. ,
  19. Križanović Sanja (15), ubijena 10.6.1993.
  20. Livančić Igor (17), ubijen 10.10.1993.,
  21. Matić Branka (18), ubijena 25.12.1993.,
  22. Milić Ranko (17), ubijen 30.10.1993. ,
  23. Omeragić Vlatka (16), ubijena 14.01.1994.
  24. Ramljak Dragan (15), ubijen 10.6.1993.
  25. Ramljak Zoran (16), ubijen 20.4.1993.
  26. Stojak Žarko (17), ubijen 5.9.1993.
  27. Šantić Marin (15), ubijen 16.9.1994.
  28. Šapina Anto (17), ubijen 12.10.1993.
  29. Šarić Dragan (17), ubijen 23.3.1993.
  30. Štrbac Ivica (13), ubijen 19.12.1993.
  31. Štrbac Zvjezdana (10), ubijena 11.9.1993.
  32. Toljušić Ranko (17), ubijen 30.10.1993.
  33. Vidović Anton (17), ubijen 24.10.1993.
  34. Vidović Dalibor (17), ubijen 16.12.1993.
  35. Žuljević Dragan (18), ubijen 14.10.1993.
  36. Alen Tibold (16), ubijen 26.6.1993.
  37. Zaim Tahirović (14), ubijen 23.1.1994.
  38. Josip Turić (7), ubijen 18.8.1993.

Za sve masovne zločine koji su počinjeni u muslimanskoj agresiji na hrvatska područja postoje materijalne činjenice i živi svjedoci, za veliku većinu njih pouzdano se zna tko ih je zapovjedio i počinio, ali, do dana današnjeg, ni za naredbodavce ni za zločince nema kazne.

Od strane Tužilaštva BiH u velikoj većini slučajeva formalno se podižu optužnice i uhićuju pojedinci samo kako bi se međunarodnu zajednicu zavaralo da se u tom smislu nešto poduzima, ali riječ je o najobičnijoj podvali koja se provodi po direktivi iz Sarajeva. Njihove (bošnjačke) vlasti i mediji te zločine uporno negiraju i zataškavaju.

crodex.net

POŠALJITE NAM VAŠU VIJEST

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Back to top button