Zahvaljujući snimci BBC-a lice ”djevojčice u plavom kaputiću” obišlo je cijeli svijet. Željka Jurić Mitrović tada je bila šestogodišnja djevojčica koja je u plavom kaputiću, pogleda zamućenog suzama, u stravičnoj sceni koračala porušenim i spaljenim Vukovarom u koloni 19. studenoga 1991. godine. I 28 godina kasnije ona je jedan od najsnažnijih simbola vukovarske kalvarije.
Danas Željka ima 34 godine i sa suprugom i obitelji živi u u mjestu Berak, udaljenom 15 km od Vukovara. U njezinoj sadašnjoj obiteljskoj kući, tijekom Domovinskog rata bio je logor sa 102 zarobljenika, a među logorašima je bio i njezin ujak Mile Ivančić koji je ubijen u toj kući.
Dugo je godina s prozora svojega doma zagledavala porušenu, napuštenu kuću preko puta, s druge strane ceste, sve dok je nije, uz pomoć kredita, odlučila kupiti. Želja joj je jednoga dana u njoj otvoriti muzej nazvan ”Kuća sjećanja”, koji će svojim postavom prikazivati stradanja u Domovinskom ratu.
– Naravno, prvi eksponat u muzeju bit će moj plavi kaputić, koji i danas čuvam, iako sam se svojedobno naljutila na majku kada je s njega oprala vukovarsku prašinu. ”Kuća sjećanja” pričala bi priču o Vukovaru i o stradanjima u Domovinskom ratu. Ta će stradanja biti prikazana u ”sobi pijeteta”, a bit će tu i ”soba prijateljstva” u koju bi posjetitelji mogli donijeti neki predmet, poput kape iz Domovinskog rata i slično – ispričala je Željka Jurić.
– Drugi dio priče odnosit će se na stradanja u selu Berak. Podrum bi svjedočio o užasima ratnih zarobljenika i logora. Na ulasku u kuću bila bi školska klupa i branitelj s rukama na leđima i glavom prema dolje te dva oficira JNA koja ga ispituju – dodala je Željka koja je detalje razradila s projektantskim uredom iz Vinkovaca.
Dvadeset i osam godina nakon tragedije, Željka je dobro poznato lice u hrvatskoj javnosti. Mediji su pratili njezino odrastanje, transformaciju iz djevojčice u ženu, pratili su njezino vjenčanje s vukovarskim braniteljem Lukom Mitrovićem, 70-postotnim invalidom Domovinskog rata, kao i koračanje u Koloni sjećanja uz generale Gotovinu, Markača i Čermaka. No javnosti je ostalo gotovo nepoznato zašto je zapravo Željka napuštajući grad 1991. tako gorko plakala.
Mjesecima ranije dječje oči nagledale su se patnje. No podrum kuće u kojoj se skrivala s još četvero djece često su obilazili branitelji, među njima i heroji Blago Zadro, Jean Michel Nicolier, HOS-ovac Jadranko Anić-Antić kojeg su zvali Šnicla, kao i pripadnik ZNG-a Aleksandar Laba zvani Aco. S obzirom na to da je njezinu obitelj otac napustio prije rata, upravo je Aco bio Željkin anđeo čuvar koji se s njome igrao i trudio da što manje osjeća rat. Njezinu obitelj otac je napustio prije rata pa je Željka u Aci osjećala zaštitnika, čak i oca.
Neke su joj slike u magli, ali neke neće i ne može zaboraviti. Za Vukovar više nije bilo nade. Grad je pao i tog jutra kada su civili iz podruma izišli na svjetlo dana prizori na ulicama ledili su krv u žilama: četnici koji slave “pobjedu”, pucnjevi koji odjekuju gradom i susjedi Srbi koji su se do jučer skrivali u istim podrumima, da bi toga dana pred agresorom prstom upirali na pojedince. Jedan od njih bio je Aco, njezin anđeo čuvar i zaštitnik. Prokazala ga je susjeda Nada, koja se do toga dana s njima krila u skloništu i netom prije s Acom podijelila i zajedničku cigaretu, riječima da je on “uvezeni ustaša iz Njemačke”. Pao je pokošen rafalom pred nogama Željke Jurić.
– Do toga trenutka moje je lice bilo paralizirano od straha, sve do trenutka smrti mog zaštitnika i dobrog duha, tog trenutka koji me kao dijete bacio u očaj i rasplakao – objasnila je Željka razloge svojih suza na slici koja je obišla svijet. Njezine suze nisu presahnule ni u danima koji dolaze. Željkina kalvarija, naime, nije prestala s padom rodnog grada. Željka je s majkom i sestrom završila u logoru u Srijemskoj Mitrovici odakle su prebačene u Zagreb, u hotel Park. Prvih sedam dana samo je plakala. Iako je imala samo šest godina, pila je lijekove za smirenje. Nakon hotela prebačeni su u naselje Špansko, gdje je deset godina živjela u radničkim barakama, sve do povratka u rodni kraj.
Skupa sa svojom malom obitelji, sa suprugom Lukom i 10-godišnjom kćeri Majom, dobila je 15.000 eura nepovratnih sredstava s kojima su se upustili u proizvodnju crne slavonske svinje. Željka i njezini najmiliji vode pravu malu farmu, na kojoj se brinu za ovce, konje, telad, zečeve, kokoši, patke. Priznaje kako je i sama, poput svojih vršnjaka, razmišljala o odlasku u neku od zapadnih zemalja u potrazi za boljim sutra, ali ljubav prema Slavoniji i Hrvatskoj bila je jača. I nije požalila, a “Kuća sjećanja” sada je njezin životni projekt.
