Kroz 58 logora u općini Bugojno prošlo je 1.643 Hrvata, od kojih je 470 pripadnika HVO-a. U logorima su logoraši/zatočenici bili zlostavljani fizički i psihički. Oni koji su preživjeli su nakon 8 mjeseci zatočeništva pušteni 19. ožujka 1994. godine (temeljem Washingtonskog sporazuma)…
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u Bugojnu su živjela 15.963 Hrvata, što je činilo 34,2% ukupnog stanovništva općine; 42,1% stanovništva bilo je bošnjačke, a 18,9% srpske nacionalnosti te 5,3% ostalih. Prema popisu stanovništva iz 2013. godine broj Hrvata se smanjio za 10.264 (64,03%). Hrvati su u bugojanskoj općini, prije rata, posjedovali 65% najkvalitetnijeg zemljišta. Za ratnog sukoba demografska struktura bugojanske općine potpuno je promijenjena jer su Hrvati i Srbi protjerani ili su izbjegli pred muslimanskim terorom. U domove Hrvata i Srba uselile su se mnogobrojne muslimansko-bošnjačke izbjeglice i prognanici s područja današnje Republike Srpske.
Rat za Bugojno počeo je 18. srpnja 1993. godine, a završio 28. srpnja 1993. Muslimanske snage zauzele su dio grada te prognale oko 13.000 bugojanskih Hrvata. Ratni zločin počinjen je nad 119 Hrvata (5 djece, 74 odrasla civila i 40 zarobljenih vojnika HVO-a). Prema knjizi Davora Marijana i suradnika ratni zločin je počinjen nad 114 osoba hrvatske nacionalnosti.
Nakon što je počela Srpska agresija na BiH Hrvati i Muslimani zajedno su pripremali obranu protiv srpske agresije ali ubrzo Muslimani napuštaju savez s Hrvatima jer njihov vođa, Alija Izetbegović, poručuje „Ovo nije naš rat“.
Srpska agresija na Bugojno započinje u svibnju 1992. godine. Do kraja 1992. godine u općinu Bugojno došlo je više od 20.000 Muslimana prognanih od strane Srba. To je poremetilo nacionalnu strukturu i započinju sukobi Muslimana i Hrvata. Muslimani tjeraju Hrvate s njihovih ognjišta i zauzimaju njihove domove.
Početkom 1993. godine Muslimani se otvoreno suprostavljaju Hrvatima, skidaju hrvatske zastave i pale ih.
Kronologija zločina
3. prosinca 1992. godine Bošnjaci-Muslimani bombom ubijaju učenika Danijela (Vinka) Jurišića.
Od siječnja do srpnja 1993. godine u gradu Bugojnu je bilo više ubojstava Hrvata, i u selu Mandalac je počinjeno više ubojstava Hrvata od strane Muslimana.
17. srpnja 1993. u selu Vrbanja započinje napad na hrvatske postrojbe, u gradu Bugojnu su napadnuti nenaoružani pripadnici HVO-a, neki su ubijeni, a neki ranjeni.
18. srpnja počeo je opći napad na položaje HVO-a. Do 28. srpnja 1993. dovršeno je zauzimanje Bugojna od strane Muslimana te protjerivanje Hrvata. Muslimani-Bošnjaci izvršili su potpuno etničko čišćenje Hrvata iz Bugojna.
24. srpnja 1993. Muslimani su pozvali pripadnike HVO-a i civile na predaju pa dolazi do predaje 1., 2. i 3. bojne HVO-a. Nakon predaje odvajaju se vojnici od civila. Nakon toga započinje pljačka hrvatske imovine, miniranje i paljenje hrvatskih kuća. Preostali Hrvati utočište su potražili u župnoj crkvi sv. Ante, u Župnom uredu i u nekim selima. U gradu je u prvi mah ostalo 3.500 Hrvata, ali se ubrzo taj broj smanjuje. Preko 350 ih je zatočeno u zatvore i logore u Kulturno-sportskom centru, zgradi Gimnazije, OŠ “Vojin Paleskić”, centralnom zatvoru na stadionu Iskra, Banci BiH, Ljubljanskoj banci i OŠ Stipe Đereka. Oni su tu izvrgnuti maltretiranju, raznim načinima mučenja i ponižavanja, gladovanju i prljavštini. Protjerano je 13.000 Hrvata iz sela općine Bugojno, u gradu je još ostalo oko 3.000 Hrvata ali taj broj se kasnije smanjio. Hrvati su bježali preko minskih polja i preko srpskih položaja spašavajući živote. Srbi su zarobili 15 Bugojanaca i odveli ih u logor u Bijeljini. Bošnjaci-Muslimani počinili su ratni zločin (ubijanje, maltretiranje u logorima, silovanja te uništavanja ili otuđivanja imovine).
U Bugojnu je 19 bugojanskih Hrvata odvedeno iz logora i izgubio im se svaki trag. Bošnjačka strana nije htjela kazati gdje su tijela ubijenih. 2020. godne su nađena tijela 4 bugojanska Hrvata, a za 15 se još ne zna gdje su posmrtni ostatci.
U općini Bugojno u borbama Muslimana i HVO-a poginulo je 175 hrvatskih vojnika, a više od 350 je zarobljeno (nisu svrstani u kategoriju ratnog zločina).
Logori u općini Bugojno
Logor na stadionu “Iskra”, logor “Stadion”
Logor u Salonu namještaja
Zatvor u Klosteru
Zatvor u OŠ Vojina Peleskić
Zatvor u Gimnaziji
Zatvor u Muzičkoj školi
Zatvor u zgradi BiH banke i drugdje.
Kroz 58 logora u općini Bugojno prošlo je 1.643 Hrvata, od kojih je 470 pripadnika HVO-a. U logorima su logoraši/zatočenici bili zlostavljani fizički i psihički. Oni koji su preživjeli su nakon 8 mjeseci zatočeništva pušteni 19. ožujka 1994. godine (temeljem Washingtonskog sporazuma). U logoru ”Stadion”, ali i u drugima na području općine Bugojno, zatvorenici su ostali punih osam mjeseci, točnije do 19. ožujka 1994. godine, kada su 294 uhićenika puštena, poslije potpisivanja Washingtonskog sporazuma. U početku je u tome logoru bilo oko 300 zatvorenika, na površini od oko 70 metara četvornih, pod zazidanim betonskim stepenicama.
Kada su predstavnici Međunarodnog crvenog križa došli u Bugojno krajem rujna 1993. godine i vidjeli kakvo je stanje u tom logoru, izjavili su kako je to “najgori logor koji su vidjeli u Bosni i Hercegovini”, a taj su užas potvrdili i europski promatrači koji su u logoru bili 8. studenoga 1993. godine.
Odgovorni za počinjene zločine
Za zločine u bugojanskoj općini kod vojnih i civilnih vlasti Hrvatske zajednice Herceg-Bosne podnesene su kaznene prijave u studenome 1994. Godine. Osumnjičeni su Dževad Mlaćo, kojega bugojanski Hrvati i danas smatraju ratnim zločincem, zatim su osumnjičeni Zeir Mlivo, Abdulah Jeleč, Senad Dautović, Enes Handžić, Selmo Cikatić i drugi. Neki od njih danas zauzimaju visoke položaje u Armiji BiH, institucijama vlasti na razini općine, županije i Federacije BiH.
Suđenje zločincima
U veljači 2008. počelo je suđenje članovima muslimanskog Ratnog predsjedništva Bugojna, Nisvetu Gasalu, Musajbu Kukavici i Senadu Dautoviću i spomenutom zapovjedniku Dževadu Mlaći.
U studenom 2011. Dautović je nepravomoćno osuđen na 13 godina zatvora zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva u Bugojnu, a osuđen je i za ratni zločin protiv ranjenika i ratnih zarobljenika. U presudi je navedeno da je Dautović svjesno sudjelovao u zločinačkom pothvatu. Gasal je osuđen na šest godina zatvora. Kukavica je zbog nedostatka dokaza oslobođen optužbi.
Dževad Mlaćo, ratni i poratni načelnik bugojanske općine, kojega mnogi smatraju najodgovornijim za progon i ubojstva Hrvata u Bugojnu 1993. godine nije odgovarao za počinjene zločine. U šoku i nevjerici Hrvati Bugojna, a posebice obitelji ubijenih hrvatskih civila i vojnika te nasilno odvedenih logoraša u kolovozu 2014. godine primili su vijest da je među 30 bosansko-hercegovačkih dužnosnika koje je pomilovao visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko (na toj je dužnosti od 2009. godine) i Dževad Mlaćo, predsjednik Ratnog predsjedništva Bugojna, glavni kreator plana etničkog čišćenja Bugojna, plana koji je sadržavao progone, ubojstva, zatvaranje i mučenje zatočenika u logorima na način normalnom ljudskom umu nezamisliv kao i nasilan nestanak hrvatskih intelektualaca za kojima se i danas traga.
