Na Bošnjačkom saboru iz 1993 . uvaženo muslimansko gospodstvo, (predvođeno skupinom bivših zatvorenika osuđenih za islamizam – Tito ih krajem 70-ih osudio za pokušaj udara na državu širenjem ideja džihada,) oni su sebe definirali , prema naputcima Tunje Filipovića, kao narod koji baštini naslijeđe Srednjovjekovne Bosne.
U Hotel su ušli kao Muslimani izišli sa zahtjevom da su Bošnjaci. Taj zahtjev su potom uputili Hrvatima. Trebale su im naše ruke da se tako prozovu. Danas brišu ime hrvatsko iz BIH. A otimanje prava da Hrvatima nameću predstavnike reis, politički vođa Bošnjaka, naziva prijetnjom po opstanak države. Dakle BIH opstaje samo ako je BH Muslimanu dozvoljeno da nameće Srbinu, Hrvatu, Židovu i Romu Federacije BIH. Ako se to BH Muslimanu otme, ono što mu nije trebalo ni pripasti, reis poziva na oružje.
Na spomenutom saboru, na kojem se zapravo odbio još jedan mirovni plan, jedan od onih koji bi danas objeručke potpisali, kao i Cutilierov, praktički su se BH Muslimani proglasili temeljnim narodom BIH. Matičnim. Onim imenom koji im daje veće pravo na Bosnu nego drugim narodima.
Kasnije će, kako smo kazali i službeno tražiti od HDZ-a da to ime unese u Ustav FBIH. I HDZ će naivno pristati sporazumom u Washingtonu ali i rukama u parlamentu. Jedini koji je tada podigao glas protiv tog čina, kao čina otimačine naše zajedničke povijesti, koji je jasno ukazivao da ime Bošnjanin, kao i Humljanin jednako pripada i Hrvatu i Srbinu i BH Muslimanu, bio je uvaženi književnik i povjesničar Ivan Lovrenović. Malo tko ga je čitao.
Tuđman je bio odveć narcisoidan povjesničar da bi ga poslušao pa nije svitovao svoje franšize u BIH da se suprotstave prisvajanju opće BIH imenice u partikularne nacionalne svrhe jedne BH nacije.
No Lovrenović je, danas je to barem jasno, bio opako u pravu.
Kroz ime Bošnjak danas se svojata naše opće zajedničko naslijeđe u BIH i prisvaja ga vodeća stranka naroda, koji je kroz stoljeća najmanje mario za to naslijeđe, i najmanje platio cijenu 4 stoljetne okupacije. I neka su. Nije dobro da smo svi propatali. Neka je barem netko manje. No kroz ovu praksu SDA prisvajanja Bosne, u Bošnjake su prisvojeni Ivan Franjo Jukić, Hrvoje Vukčić Hrvatinić, sva povijest BiH , uključujući kraljeve nam, kraljice, dok se Hrvate i Srbe naziva bosanskim katolicima i pravoslavcima. Koji valjda s Hrvojem, Herceg Stjepanom od Svetog Save, Katarinom Vatikanskom i Kotromanićima, zapravo nemaju ničeg zajedničkog. Sve je to samo SDA-ovo.
“Svaki pravi patriota Bosne morao bi znati”
Naslijeđe Bosne kasnije se u praksi kod BH muslimana, i njihove kulture sjećanja baštinilo tako što su se s povelja naših kraljeva brisale riječi “U ime Oca, Sina i Duha svetoga”. (Primjer spomenika kralju Tvrtku u Tuzli).
Istovremeno se Osmansko ropstvo u medijima predstavljalo kao privilegij življenja.
Nebrojeno puta nazivano je “velikim dostignućem tolerancije tog vremena”. Na upit, dive li se toj toleranciji i Armenci i uče li i oni kako je bio privilegij živjeti u Osmanlija, dobili biste šutnju kao odgovor.
Isto tako, maleni musliman ili muslimanka u BIH ne uče gotovo ništa o procesima porobljavanja, načinima strahovlade, nabijanju na kolac, koju je u BIH donio El Fatih, a ponavljali je njegovi nasljednici. Ne uče ništa o surovosti Ferhat Paše Sokolovića i generalno o surovosti tog režima.
Malo, nažalost jako malo, naša subraća slavenska, Bošnjaci, braća u Tvrtku i Katarini, malo tog znaju o obrednim dekaptacijama, dancima u krvi, akindžijama, janjičarima i pravu prve bračne noći.
Ali zato znaju da je Ahdnama “pretečea povelje o ljudskim pravima”.
Inače bio je to prosti ugovor porobljivača Turčina s ”fratrima Slavenima, u kojem sultan fratrima nudi pravo na život ako svoj narod isporuče njima , Osmanlijama, i odgovore ga od ustanaka, nauče ga da bude pokoran. Da bude rob. Fratri’ su pristali. I svoj narod doveli gotovo do istrebljenja. Opstao je samo tamo gdje nije bilo jakih fratarskih uporišta.
Danas je 2023. Većina ih, fratara, (Ne svi!) i dalje slavi taj izdajnički ugovor. A fratru Zvizdoviću digli su i spomenik.
Tijekom rata niti jedna muslimanska brigada u BIH ne nosi nazivlje po nekakvoj srednjovjekovnoj nomenklaturi. Kršćanske vladare preziru, svoju borbu nazivaju džihadom.
S druge strane jedna od vojnih akcija Sedme Muslimanske zvala se “Tekbir”.
Imali su i jedinicu koja se zvala “Zulfikar” a nastala je od jedinice “Hanžar”. Zulfikar je naziv za Muhamedov mač. Handžar je nacistička postrojba iz doba Hitlera.
Imali su i vojnu jedinicu El Fatih. Ona je počinila nekažnjene zločine u Kaknju. Masovan progon grada Dejana Lovrena. Brojevi zločinačkog potpisa El Fatiha u Kaknju su zapanjujući. I lede krv u žilama. Ubojstvo sestre časne Danke Jurčević s osam uboda nožem je džihadistička poruka. Kao i ubojstvo fratara u Fojnici. Koje su fratri današnjice izgleda zaboravili. Sve rijeđe ih spominju a i važno se pokloniti Komšiću u tom istom samostanu. Na mjestu ubojstva.
Toliko su zapanjujući brojevi i nomenklatura tih zločina, potpis El Fatihov, i njegov duh u Armiji BIH, da instinktivno psuješ majku Haaškim sudcima, OHR-u koji ih štiti, jer kad shvatiš razmjer statistike zločina ABIH i minijaturnosti presuda toj vojsci, shvatiš da je džihad na tom sudu imao poseban tretman.
Kada je umro Alija, par dana nakon njegove smrti Turci su u Sarajevo donijeli prah s kabura (ljesa) upravo sultana El Fatiha. Čovjeka kojeg Srbi i Hrvati u BIH iskonski preziru. Koji nikada neće biti dio naše svijetle povijesti dok nas ima. Čovjeka kojeg muslimanska elita BH Muslimanima nameće kao pozitivno svjetlo s istoka.
Onog koji je odsjekao glavu Srednjovjekovnoj Bosni i kralju Bošnjana i Humljana.
Muslimanska elita (SDA) koja se diči državnošću BIH slavi čovjeka koji je dokinuo našu državnost. Nije li to malo creepy logika koja bode i oči i uši?
Uz sve to neki dan smo vidjeli predivnu muslimansku novotravničku dječicu, kako plešu, pred hodžama u Novom Travniku, na priredbi vrtića koji se zove upravo sultan Mehmed El Fatih.
Vrtiću dalo ime po robovlasniku djece. Što je iduće? Vrtić u Kalesiji koji će nositi ime po zlostavljaču Nataše Kampush?
Izvor:poskok.info
