O surovom zločinu postrojbe El Mudžahid prema zarobljenim civilima i pripadnicima HVO- a na Bikošima 7. lipnja 1993. godine govorilo se i u Haaškom tribunalu. Ipak, potresno svjedočenje o smrti 39 ljudi, pa čak i o smrti devetnaestogodišnje Ane Pranješ, za Sud nije bilo dovoljno da donese zasluženu presudu Rasimu Deliću i Enveru Hadžihasanoviću.
U zaoseku Bikoši tzv. Armija BiH i mudžahedini strijeljali su najmanje 24 Hrvata 8. lipnja 1993. godine, a njih 22 i danas se vode kao nestali. Strijeljani su mahom mladi muškarci. Najmlađa žrtva imala je 17, a najstarija 53 godine. Žrtve su bile i rodbinski povezane, pa su tako stradali: očevi i sinovi iz obitelji Janković i Bobaš, braća Balta (Anto,Jozo i Nikica), Barać (Davor i Bojan), Tavić (Mijo i Jakov). Među žrtvama strijeljanja je i Ana Pušelja (19). Sa strijeljanja su uspjeli pobjeći Marijan Bobaš, Darko Pušelja, Željko Pušelja, Berislav Marijan i Pavo Barać. Rasim Delić oslobođen je odgovornosti za masakr u Bikošima pred Haaškim Tribunalom.
Nevenka Topalušić i Suada Dilberović su žene koje se nisu plašile oružja. Nevenka se 1991. uključila u rat i suprotstavila srpskoj agresiji u Hrvatskoj, a Suada je kao studentica 1992. postala prva žrtva opsade Sarajeva. Godinama poslije, Nevenka je dobila trg, a Suada most. Trg i most danas služe kao podsjetnici na njihovu žrtvu i hrabrost. Što je Ana Pranješ dobila za svoju žrtvu i hrabrost?
Dobila je ignoriranje Haaškog suda, slijeganje ramenima domaćeg pravosuđa i zaborav. U čemu je pogriješila Ana Pranješ? Rođena je 1973. godine u Travniku. Odrasla u selu Maljine. Nije se uplašila arapskih ratnika koji su tog lipnja ’93. vršili ritualna ubojstva u Lašvanskoj dolini. Pridružila se Hrvatskom vijeću obrane, pružajući prvu pomoć ranjenicima. Kada je zarobljena, Arapin joj je otrgnuo i slomio privjesak Blažene Djevice Marije. Kada je zatražio da skine odoru i oznaku Crvenog križa, odbila je uz riječi da će prije umrijeti nego skinuti odoru Hrvatskog vijeća obrane. Ubijena je. Njezino tijelo sahranjeno je tek 1999. na groblju Prahulje. Do tada je premještano na više lokacija kako bi se spriječila istraga o zločinu na Bikošima.
Istina o Ani Pranješ živa je samo u Lašvanskoj dolini. Ana nema trg, most ni ulicu. Ako bi imala, priča o crnim ljudima s dugim bradama koji su 1993. došli u Travnik prestala bi biti mit. Kao i priča o dobrim susjedima koji su nijemo promatrali kako ti isti crni ljudi s bradama ubijaju njihove susjede Hrvate, a žene i djecu odvode u logor u Mehuriću. Vjerojatno je nekome cilj da to i ostane samo mit. Jer ako prestane biti mit, postat će istina. A onda Hrvati u Lašvanskoj dolini više neće biti poremećeni umovi koji su kreirali imaginarne likove s istoka i pokušavaju ih prodati kao povijesnu činjenicu.
I da. Ubili su je pripadnici jedne od postrojbi muslimanske Armije Republike Bosne i Hercegovine. I tu je bila Anina greška. Da je rafalni metak kojim je ubijena došao s neke druge strane ili da se nije zvala Ana, danas bi bila heroina. Ovako je samo srednjobosanska Hrvatica, iz podvlašićkog sela Maljine, koja se, s likom Blažena Djevice Marije oko vrata, suprostavila arapskom ratniku.
