Opet ista priča. Opet ista poza moralne superiornosti.
Opet ista mantra dijela hrvatske kulturne i medijske scene koja desetljećima živi u paralelnom svemiru, daleko od stvarnog života običnih ljudi.
Glumac Leon Lučev lamentira kako je “teško prihvatiti da nogometaš ima deset puta veću plaću od doktora”. Na prvu zvuči humano, suosjećajno i “društveno osviješteno”.
Međutim, problem je što iza takvih izjava gotovo uvijek stoji ista ideološka matrica: prezir prema tržištu i uvjerenje da bi nekakva samoproglašena kulturna kasta trebala određivati tko “zaslužuje” novac.
A zanimljivo je kako se nikada ne postavlja drugo pitanje:
Kako je blagajnici u Konzumu prihvatiti da mora plaćati poreze i doprinose za “umjetničku scenu” na kojoj pojedinci imaju vile, apartmane, državne poticaje, sigurne honorare i stalne dotacije iz proračuna – dok tržišno ne mogu napuniti ni manju dvoranu bez pomoći države?
Jer vrhunskog nogometaša, sviđalo se to nekome ili ne, plaća tržište.
Plaćaju ga milijuni ljudi koji kupuju ulaznice, TV prava, dresove i sponzorske proizvode. Nitko građanina ne tjera da gleda Ligu prvaka.
Ali zato građanin itekako mora financirati čitavu mrežu “kulturnih veličina”, filmskih projekata, portala i medijskih likova koji bez državnog novca često ne bi opstali ni šest mjeseci.
I tu dolazimo do srži problema.
Ljude poput Lučeva, Stankovića ili raznih “dnovinara” poput Ivice Ivaniševića ne smeta zapravo nejednakost. Njih smeta činjenica da tržište više cijeni nešto drugo od onoga što oni smatraju “vrijednim”.
Njima nije problem milijunski honorar holivudske zvijezde koja dijeli njihove političke stavove. Nije problem ni kada se desetci milijuna eura javnog novca ulupaju u filmove koje gotovo nitko ne gleda umjesto da se investiraju u zdravstvo. Nije problem ni kada medijski komentatori desetljećima žive od državnih i parapolitičkih struktura.
Problem nastaje kada obični ljudi sami odluče što žele gledati, pratiti i financirati.
Tada kreće moraliziranje.
Nogometaš je “simbol dekadencije”. Poduzetnik je “sumnjiv”.YouTuber je “plitak”.
Ali zato su vječno privilegirani statusi “angažiranih umjetnika” i profesionalnih moralizatora navodno sveta kategorija koju svi moraju financirati.
Posebno je licemjerno kada o “nepravednim plaćama” govore ljudi iz sektora koji je desetljećima bio zatvoren krug ideološki podobnih pojedinaca. U tom svijetu nije bilo presudno koliko ljudi želi tvoj proizvod, nego koga poznaješ, kojoj mreži pripadaš i jesi li dovoljno “ispravan”.
I zato danas imamo paradoks:
radnik na građevini, vozač kamiona i trgovkinja često financiraju kulturnu i medijsku elitu koja ih istovremeno prezire kao “krezube mase”, “primitivce” ili “desničare”.
A kada tržište pokaže da ljude više zanima sport nego dociranje salonskih revolucionara – onda slijedi kuknjava o “stanju društva”.
Ne, problem nije što nogometaš ima veliku plaću.
Problem je što dio samoproglašene elite još uvijek ne može prihvatiti da više nema monopol nad time što narod smije voljeti, gledati i cijeniti.
