U trenucima kada bi organizacije koje se predstavljaju kao “čuvarice ženskih prava” trebale najglasnije reagirati, u Hrvatskoj vlada – tišina. Ministar obrane Bosne i Hercegovine Zukan Helez iznio je niz grubih uvreda na račun europarlamentarke Željane Zovko (HDZ/EPP), Hrvaticu iz BiH, i to bez ikakve zadrške, mjere ili diplomatske pristojnosti. A reakcija hrvatskih feminističkih udruga? Nema je. Ni traga, ni glasa, ni priopćenja, ni konferencije – ništa.
U isto vrijeme, profesor Boris Havel s Fakulteta političkih znanosti postao je meta gotovo kolektivnog medijskog linča zbog jedne šaljive opaske na račun Maje Sever i sudionica tzv. antifašističkog marša. Taj komentar, iako benignog karaktera, izazvao je buru negodovanja, medijske napade i zahtjeve za sankcijama – od strane upravo onih skupina koje sada šute kada je u pitanju stvarno vrijeđanje žene u politici.
Ovakav obrazac nije nov, ali nikada nije bio ovako očit.
Slučajevi Helez–Zovko i Havel–Sever samo su najnoviji dokaz da tzv. feminističke udruge djeluju selektivno, politički motivirano i ideološki uvjetovano. Nisu to udruge za zaštitu žena – to su udruge za zaštitu “njihovih” žena.
A kada aktivizam zamijeni stvarnu borbu za ljudska prava, gubi se svaki kredibilitet.
U Hrvatskoj, nažalost, već odavno gledamo upravo to.
