Teško je gledati kako se danas, 34 godine nakon krvavog otpora nadmoćnijem agresoru, oni koji su tada doslovno stajali rame uz rame u obrani Vukovara – danas međusobno javno prepucavaju.
Branitelji Vukovara nisu obični ljudi. Oni su simbol otpora, hrabrosti i ljubavi prema Domovini. Zbog njih danas postoji hrvatska država, kakva god bila. Njihova žrtva obvezuje sve nas – ali njih ponajviše – na dostojanstvo, mudrost i odgovornost.
Ako su tada mogli ostaviti po strani sve razlike i stati pod isti stijeg obrane Vukovara, zar je danas doista teško u miru pronaći zajednički jezik?
I da, istina je – dobili smo državu, ali rat nismo završili. I dalje se vodi rat za istinu, za čast, za pravdu, za sjećanje. Taj rat se ne dobiva međusobnim optužbama i vrijeđanjem, već jedinstvom i dostojanstvom.
Prepucavanja, uvrede i podmetanja među vukovarskim braniteljima ne razočaravaju samo nas – razočaravaju i mlade naraštaje, koji bi u tim ljudima trebali gledati istinske uzore. Udarci ispod pojasa i “tko je bio gdje” retorika, ne vraća dostojanstvo poginulima, ne liječi PTSP, niti rješava probleme preživjelih.
Povijest se neće pisati po društvenim mrežama, niti u komentarima na portalima. Ona je već ispisana krvlju na Sajmištu, Trpinjskoj, Bogdanovcima. Ako itko mora biti čvrst, sabran i dostojanstven – to su oni koji su prošli najgore.
Vukovar mora ostati simbol zajedništva, a ne podjela.
Heroji, nemojte dopustiti da oni koji vas nikad nisu razumjeli, niti osjetili miris baruta, likuju nad vašom svađom. Budite veći i u miru – kao što ste to bili u ratu.
Na naslovnoj slici: 5 minuta prije odlaska u proboj: slijeva – Zvonko Mažar, Viktorin Jurić Paša (HOS), Zvone Ćurković (HOS), Josip Jakobović, Zdravko Radić, Velimir Kvesić Velja (HOS), Ivan Anđelić Doktor i Sanja Arbanas
