Portal Bitno.net je razgovarao sa Marijom Selak Raspudić koja je predsjednica Saborskog odbora za ravnopravnost spolova na temu: ‘Izvješće o stanju u pogledu seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava u EU-u u kontekstu zdravlja žena‘, poznatije kao Matićevo izvješće, a koje je proteklih dana izazvalo brojne rasprave zbog svog kontroverznog sadržaja
“Ženska se prava ne smiju koristiti kao krinka za dokidanje postojećih, teškom mukom izborenih, ljudskih prava jer će to, u konačnici, imati negativne posljedice i po njih budući da ih stavlja u poziciju manipulativnog sredstva moralne ucjene koja se koristi za neke druge svrhe.” Razgovor sa Selak Raspudić prenosimo u cijelosti:
– Gospođo Selak Raspudić, koji su po Vama najsporniji elementi Matićevog izvješća?
Prvi je svakako način na koji ovo Izvješće govori o prizivu savjesti, vrlo važnom pravu koje je uneseno u brojne međunarodne dokumente kao ljudsko pravo nakon 2. svjetskog rata i koje nas podsjeća na to da ponekad za moral nisu dovoljne samo institucije i zakoni, nego da svi stalno trebamo propitivati svoju savjest.
Osim što se u Izvješću „žali“ što liječnici upotrebljavaju priziv savjesti, koji se štoviše omalovažava nazivanjem „takozvanim“, u obrazloženju se eksplicitno navodi „kako bi se ostvario napredak, to bi pitanje (pobačaja, op.a.) trebalo rješavati kao uskraćivanje liječničke skrbi, a ne kao takozvani prigovor savjesti“.
Na tom tragu važno je istaknuti da se ženska prava ne smiju koristiti kao krinka za dokidanje postojećih, teškom mukom izborenih, ljudskih prava jer će to, u konačnici, imati negativne posljedice i po njih budući da ih stavlja u poziciju manipulativnog sredstva moralne ucjene koja se koristi za neke druge svrhe.
Drugi problem je što se taj dokument ne bavi isključivo ženskim zdravljem kao što sugerira njegov naslov, nego i pravima transrodnih muškaraca i nebinarnih osoba koje, prema navedenom Izvješću, također mogu biti trudne. O svemu tome možemo razgovarati, ali onda dokument treba ispravno i nazvati. Zašto oni koji se deklarativno zalažu za prava LGBTIQ osoba ne žele jasno u naslovu dokumenta istaknuti da je i o njima riječ, nego se skrivaju iza ženskog zdravlja?
Kao treće, bez obzira što nije riječ o obvezujućem dokumentu, on ne poštuje načelo supsidijarnosti jer propisuje kako bi trebale izgledati zdravstvene i obrazovne politike u zemljama članicama EU što sigurno nije dobra demokratska praksa.
– Branitelji Izvješća u prvi plan stavljaju upravo činjenicu da Izvješće ne obvezuje države članice te da su stoga prigovori protiv njega pretjerani. Kako sto komentirate?
Moglo bi se odgovoriti protupitanjem: Zašto se nešto što je neobavezno uopće piše i izglasava i zašto je izazvalo toliku buru u Europskom parlamentu? Postoji direktni i indirektni utjecaj. Ovaj dokument nema obvezujuću snagu kao što imaju direktive. Međutim, njegov indirektni utjecaj sastoji se u tome da će se na njega pozivati u nekim drugim dokumentima Europske unije.
Služit će i kao dokument na temelju kojeg će se kreirati direktive koje se izravno prenose u zakonodavstvo država članica. To pokazuje da je riječ o dokumentu koji će dugoročno utjecati na sve ono što se događa unutar Europske unije. Da to nije tako on ne bi bio službeni dokument Europske unije niti bi se uopće o njemu raspravljalo. Neće se on sutra implementirati u hrvatsko zakonodavstvo, ali će dugoročno utjecati na zakonodavne politike u tim područjima.
– Smatrate li da postoji opravdana bojazan da bi ovo Izvješće moglo na koncu dovesti do ukidanja priziva savjesti u državama članicama EU?
Izvješće je konfuzno i kontradiktorno jer se u njemu na jednom mjestu navodi tek da treba osigurati da priziv savjesti ne bude institucionalan, dok se na drugom mjestu kaže da ga treba nazvati uskraćivanjem liječničke skrbi, pa je teško dati precizan odgovor. Ali mislim da se ide u tom smjeru, posebice jer je unutar Europske unije i ranije bilo pokušaja da se ukine priziv savjesti, u čemu se svojevremeno umalo i uspjelo.
– Kako gledate na raspravu o ovom Izvješću koja se odvijala kod nas?
Ono što me zabrinjava jest što se rasprava oko Izvješća automatski svela na nešto što je samo dio ovog dokumenta, a to je pravo na pobačaj, što je za sobom povuklo „zacementirane“ pozicije liberala i konzervativaca. Ovaj dokument bavi se s mnogo više stvari, od kojih su neke i dobre za zdravlje žena kao što je pitanje „menstrualnog siromaštva“, činjenice da si brojne žene ne mogu priuštiti osnovne higijenske potrepštine koje su im nužne na mjesečnoj razini.
No mnoge su također sporne, a dio neupitno zaslužuje širu društvenu debatu. Kuriozitet je i da liberali ne ustaju protiv dokidanja priziva savjesti jer su oni ti koji bi u prvom redu trebali krenuti u borbu za ljudska prava i pravo na slobodno odlučivanje o svemu.
– Pokušali ste na dnevni red Odbora za ravnopravnost spolova staviti raspravu o Matićevu izvješću što drugi članovi i članice nisu podržali. Što to govori o svijesti naših zastupnika o važnim procesima koji se događaju na razini Europske unije?
Moj je zaključak da su se svi, zbog vlastitih političkih interesa, sakrili u mišju rupu kada se o tom Izvješću trebalo raspravljati u realnom vremenu u hrvatskoj javnosti. SDP je prvi koji je trebao jedva dočekati tu raspravu, budući da je riječ o Izvješću njihovog europarlamentarca, da se pohvale „sjajnim“ dokumentom koji je proizveo. Budući da su to odbili, logično je postaviti pitanje jesu li i oni svjesni da postoje neke stvari koje su sporne u tom Izvješću i koje su htjeli izbjeći.
Možemo! se, s druge strane, eksplicitno u svojem programu protivi prizivu savjesti. Oni smatraju da se liječnici prije nego što se prihvate svoje profesije trebaju opredijeliti jesu li spremni obavljati sve zahvate. Budući da su vidjeli da se oko Izvješća diže velika „frka“ i da im je najnovija agenda da su oni samo „komunalni“, vjerojatno im je bilo u interesu da ne „talasaju“.
Na koncu, Pučani, čijoj europskoj skupini HDZ pripada, su mijenjali svoj stav o Izvješću i prilikom njegovog izglasavanja. Stoga su i naši HDZ-ovci zaključili da im nije oportuno suočit se s „vrućim krumpirom“. Uostalom, a kada su to oni uopće imali jasan, „demokršćanski“ stav i o čemu?
Na kraju smo došli u apsurdnu situaciju da imamo priliku raspravljati o važnom dokumentu koji se neposredno tiče rada Odbora za ravnopravnost spolova i da to imamo priliku učiniti na vrijeme da ukažemo hrvatskoj javnosti na sve što se nalazi u tom Izvješću, a da to nitko, uz iznimku mene, od članova Odbora ne želi. To me je neugodno iznenadilo, no govori dosta o tome i zašto smo tu gdje jesmo i kakvo je stanje hrvatske politike, a i zašto je Sabor najgore ocijenjena politička institucija. U tom smislu mogu samo zaključno reći da ću se nastaviti boriti da se to promijeni, završava Marija Selak Raspudić.
