Domovina

40 GODINA OD UBOJSTVA STJEPANA ĐUREKOVIĆA, I HEP-ova AFERA PLIN – ŠTO VEŽE OVA DVA SLUČAJA !?

Prije dva dana navršeno je 40 godina od ubojstva hrvatskog disidenta Stjepana Đurekovića. Ta politička likvidacija šokirala je tadašnju europsku javnost, s obzirom na brutalnost samog ubojstva. Naime, u Đurekovića je ispucano 6 metaka, ali udbaški kileri su ubijenom Đurekoviću dodatno sjekirom razbili glavu.

Ovakvom životinjskom brutalnošću demokratska Europa bila je šokirana. Nažalost, nekoliko godina nakon ovoga zločina, hrvatska i europska javnost susrest će se ponovno s ovakovim bestijalnim zločinima, prilikom agresije Srbije na Hrvatsku i BiH.

Obljetnica Đurekovićevog ubojstva u Hrvatskoj je prešućena. Nije bilo vijesti o toj žalosnoj obljetnici, nije bilo televizijskog dokumentarca – jednostavno, kao što bi to Plenković rekao, to nije tema! U današnjoj Hrvatskoj demokratski standardi nisu dopušteni. Mediji, i javni i privatni, u čvrstom su zagrljaju korumpiranih moćnika, a većina tih moćnika uvezana je, osobno ili obiteljski, s udbaškim nasilnicima.

Hrvatski građani nemaju pravo na istinu, nemaju pravo na funkcionalne državne institucije – jednostavno, vladajuće strukture hrvatske građane su osudili na život u bezakonju i nepravdi.

Jer, istina oslobađa, to je zapisano još prije dvije tisuće godina, a kao što znamo, kada bi istina zavladala u Hrvatskoj, onda ne bi bilo ni Plenkovića, ni Šeksa, ni Milanovića, kao ni Miroslava Šeparovića. Naravno, ne bi bilo ni Tedeschija, ni Branka Roglića, kao ni Ante Vlahovića.

Kada bi se u Hrvatskoj rasvijetlili slučajevi kao Đureković, onda bi se razotkrili i slučajevi kao INA, ili kao najnovija afera HEP. Jer, iste strukture kontroliraju pravosuđe, a to pravosuđe je štitilo ubojice Perkovića i Mustača, a sada to pravosuđe štiti kriminal od HEP-a do PPD-a.

Zadržavanje Hrvatske u tami i laži jest glavni alat vladajućih moćnika, kako bi se zadržali na vlasti. Posljedice za narod, moćnike (kao što je poznato) ni najmanje ne zanima.

Odnos prema zločinu jest i dokaz na kojim vrijednostima se temelji jedno društvo. A vladajuće strukture upravo su na slučaju Đureković pokazale svoje pravo lice.

Ovo brutalno ubojstvo je sustavno skrivano; DORH je proglasio Perkovića i Mustača nevinima, to jest, ”nisu pronašli dokaze” (ubijeni Đureković nije bio dokaz). Profesori s pravnog fakulteta u Zagrebu Derenčinović i Zlata Đurđević koristili su svoje akademske titule kako bi protivno zakonu, ali i zdravom razumu, proglasili Đurekovićevo ubojstvo kao zastarjelim.

Hrvatski mediji (hrvatskim ih zovem samo zbog geografske činjenice) Perkovića i Mustača dan danas ne nazivaju osuđenim ubojicama, već im tepaju kao obavještajcima.

Kada je Hrvatska ulazila u Europsku uniju, Milanovićeva vlada je šibicarski pokušala prevariti Europsku komisiju mijenjajući zakon 3 dana prije službenog ulaska u EU, kako bi zaštitila udbaške ubojice Perkovića i Mustača. Hrvatska je bila teško kompromitirana, jer, umjesto da je Europa govorila o hrvatskim prednostima i ljepotama, o Hrvatskoj se govorilo kao državi koja mijenja zakone kako bi zaštitila ubojice.

I samo privođenje Perkovića i Mustača jest najbolji prikaz vrijednosti koje vladaju u Hrvatskoj. Naime, Perkovića je policiji privodila bez lisica na rukama, te je izgledalo da je policija Perkovićeva pratnja, a ne da ga privode. Međutim, na zračnoj luci u Muenchenu Perkovića su dočekali policajci s fantomkama, to jest, Perković je tretiran kao terorist.

Upravo ovaj opis prikazuje bit hrvatskih problema.

Oni koji su u Hrvatskoj ”elita”, u uređenim državama su društveni problem.

Misli li itko da su Poljaci, Česi ili Nijemci bedasti, zato što su se suočili sa svojom prošlošću? Slučajevi kao Perković i Mustač nisu mogući u uređenim državama. A u tim državama, koje ne štite zločine, standard građana je veći nego u Hrvatskoj, a građani tih država ne bježe iz svojih domovina.

Hrvatska je u svojevrsnom zarobljeništvu skupina koje ne dopuštaju suočavanje sa prošlošću. Te skupine ne dopuštaju hrvatskim građanima utvrđivanje istine.

– Hrvatska ne zna tko su korisnici menadžerskih kredita koji su privatizirali tvrtke za vrijeme i nakon Domovinskog rata.

– Hrvatska ne smije znati istinu o ni jednoj velikoj aferi – od privatizacije Dubrovačkog hotela Exscelzior, do privatizacije INA.

– Hrvatska ne zna iz kojega je razloga odstupio Sanader, kojeg su osudili, ali su svi njegovi najbliži pomagači na slobodi.

Hrvatskim građanima namijenjeni su tama i laž kao društveni temelj. Hrvatskom upravljaju netransparentne strukture koje su otvoreni branitelji mržnje i zločina kao što je slučaj Đureković. Te strukture hrvatske građane doživljavaju kao svoje roblje koje tim strukturama služi kao poligon za njihove gramzljivosti.

Jer, kada bi u Hrvatskoj zakoni bili isti za sve i kada bi se efikasno primjenivali, ogromna većina, primjerice, današnjih velikih poduzetnika ne bi imala tu poziciju koju danas ima.

Naši najveći poduzetnici su uvoznici, a upravo su te strukture sustavno uništavale poljoprivredu kako bi se mogle švercerskim metodama brzo bogatiti. Znači, interes ljudi uopće ih ne zanima.

Hrvatska uvozi od povrća do voća, od svinjetine do govedine – ali ne zato što su Hrvati nesposobni ili lijeni, već zato što se poljoprivreda sustavno uništava. Hrvatska je doslovno zarasla u korov.

Od Branka Roglića (vlasnika Orbica), do Emila Tedeschija (vlasnika Atlantica): riječ je o uvoznicima i osobama za koje postoje čvrste indicije da su dio udbaških struktura.

U uređenim državama takvi ljudi ne bi imali gospodarsku moć. A moć koju u Hrvatskoj imaju nisu postigli svojom sposobnošću, već protekcijom i netransparentnim privilegijama. Tedeschi bi, primjerice, zasigurno bio osuđen i u zatvoru – i zbog krađe novca za naoružanje i obranu cetinske krajine, i zbog pranja novca o kojoj je Hrvatsku izvjestila Austrija. Ali, naše pravosuđe reklo je da to nije bitno, jer u Hrvatskoj je udbašima očigledno dopušteno ne plaćati poreze.

Valja napomenuti u kojoj moralnoj kaljuži je hrvatsko pravosuđe. Predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović, koji navodi milijunske iznose u svojoj imovinskoj kartici, javno je demonstrirao prijateljstvo s Josipom Perkovićem. Znači, Hrvatska 2023. godine ima predsjednika Ustavnog suda kojega se povezuje s osuđenim političkim likvidatorom.

Najnovija afera HEP jest ujedno i dokaz što se događa kada tijela, koja su zadužena za istrage, prikrivaju kriminal. Naime, DORH je prošlogodišnju aferu INA, u kojoj je ukradena milijarda kuna, jednostavno sakrio. Posljedica je da su iste strukture počinile novi kriminal u HEP-u.

Premijer Plenković, pak, kaže – ”afera HEP ne postoji, i ja o njoj neću govoriti.”

Ova izjava dokazuje karakter vladajuće strukture u Hrvatskoj. Oni misle da mogu što hoće, da zakoni postoje za narod, a da za njih postoje moć, novac i lagodan život.

U zaštiti svojih privilegija udbaške strukture su ubijale (kao u slučaju Đureković), znači, za njih ne postoje ni granice, ni svetinje. Presuda suda u Muenchenu dokazala je da je Đurekovićevo ubojstvo izvršeno kako bi se zaštitio kriminal Vanje Špiljka, sina komunističkog moćnika Mike Špiljka.

U kojemu je stanju Hrvatska danas govori i to, da je taj Vanja Špiljak (zbog čijeg kriminala je organizirana brutalna likvidacija, uz sveopću asistenciju lokalnih i državnih vlasti), izgradio Marinu u Novom Vinodolskom, a da ga je današnji ministar Butković hvali kao odličnog investitora.

Ovaj primjer govori da je Hrvatska zarobljena od korumpiranih i netransparentnih struktura koje onemogućuju bilo kakav napredak. Te strukture imaju paničan strah od transparentnosti i funkcionalne pravne države. Što bi se dogodilo da u Hrvatskoj Porezna uprava, policija ili DORH rade svoj posao? Današnje vladajuće strukture bi se raspale – ali bi se Hrvatska uzdigla kao feniks.

Hrvatskoj treba istina, pravedan i funkcionalan sustav i, naravno, odlučni i pošteni dužnosnici.

Zato je riješenje svih hrvatskih problema vladavina prava. Jednostavno, ne postoji nitko iznad zakona, i svatko odgovara za učinjeno ili izgovoreno. U uređenoj državi rad i poštenje se nagrađuju, a nerad i nepoštenje se kažnjavaju.

Ovako uređena Hrvatska bila bi kao naša nogometna reprezentacija – uspješna, i svijet bi joj se divio.

Hrvatska nije manje vrijedna od Poljske ili Slovačke, i nitko nema pravo zabraniti nam živjeti u uređenoj državi koja ne slavi zločine (neovisno od koga su počinjeni), jer zločin je zločin. U zrelom demokratskom društvu postoje granice koje se ne prelaze, kao što postoje i standardi kojih se moraju pridržavati svi.

Upravo zbog svih poznatih žrtava, kao što je Đerković, ali i zbog bezbroj nepoznatih žrtava, koje su položile život za slobodnu Hrvatsku, dužni smo Hrvatsku urediti kao pravednu i socijalnu.

Jer samo uređena Hrvatska može biti uspješna Hrvatska.

Izvor : Karolina Vidović Krišto

crodex.net

POŠALJITE NAM VAŠU VIJEST

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Back to top button