”Žurba da se spasi čovječanstvo je skoro uvijek samo fasada za žurbu da se njime zavlada“ — H.K. Mencken
Svako ljeto kada se dogode određene vremenske neprilike ili kada temperatura na termometru pređe 30 stupnjeva, sa ”mainstream” medija smo zasuti pamfletima o klimatskim promjenama i globalnom zatopljenju te odgovornosti čovjeka za te promjene iako u biti nema nikakvih čvrstih dokaza da je čovjek u značajnoj mjeri utjecao na te promjene.
Skoro svakog dana sa ekrana i novinskih stupaca zasipa nas prava lavina katastrofičnih prognoza u vezi sa budućnošću planete: globalno zagrijavanje je uzelo do sada neviđene razmjere, ledenjaci se tope, temperatura raste enormnom brzinom, životinjske i biljne vrste nestaju, uragani su sve češći i sve jači, a poplave i suše sve drastičnije. A po njima za cijelu ovu kalvariju je kriv – čovjek. Ipak, kako se projekcije pomjeraju u budućnost, katastrofičari nastupaju sve uvjerenije, a što je budućnost dalja – to je izvjesnost katastrofe veća: ako se „ovako nastavi“, za 100 godina ćemo skoro izumrijeti kao vrsta, nivo mora će porasti 2 metra i pola Nizozemske, New York ili London će biti potopljeni, zarazne bolesti će se proširiti na teritorije na kojima ih nikad nije bilo, itd, itd…
Propagandni film Inconvinient truth, američkog političara Al Gora, pun znanstvenih poluistina, sumnjivih predviđanja i čak otvorenih krivotvorenja činjenica, ali izrazito alarmantan i apokaliptički po tonu, postao je pravi hit na Zapadu, oborivši rekorde gledanosti Ben Hura, i na kraju dobivši Oskara za dokumentarni film.
Globalno zagrijavanje je dosta žilava i vitalna ekološka moda koja traje od kraja 1980-ih, kada su se, zajedno sa izvještajima o zagrijavanju planete posljednjih desetljeća, prvi put pojavile i projekcije velikog budućeg porasta temperature.
Brojni znanstvenici smatraju da je zagrijavanje tijekom 20. stoljeća glavninom uzrokovano povećanjem koncentracije stakleničkih plinova, te da je posebno intenzivirano tijekom kasnih osamdesetih godina prošlog stoljeća. S druge strane, neki autori sugeriraju da je suvremeni antropogeni doprinos globalnom zagrijavanju znatno precijenjen, te su proračunali da Sunce uzrokuje najmanje 69 % povećanja prosječne temperature na Zemlji. Leroux smatra da je ideja “klimatskih promjena” postala sinonimom za “globalno zagrijavanje”, što nije točno. Isti autor nadalje smatra kako je proturječno da su oba ova fenomena povezana isključivo s negativnim i neizbježno katastrofalnim posljedicama, čak i u državama s hladnom klimom. Za daljnje, objektivne i detaljne analize ovoga velikog i globalnog problema snažna prepreka jest činjenica da je znanost o klimatskim promjenama danas neraskidivo povezana s dnevnom politikom i medijima. Zbog toga je cijeli veliki metež oko globalnog zagrijavanja pretjerano preuveličan.
Na osnovi analize približno 1400 stanica za mjerenje temperature zraka u Meksiku, zaključeno je da je do zagrijavanja tijekom 20. stoljeća došlo u razdoblju 1970.-2004. Povećanje temperatura znatnije je zapaženo kod maksimalnih nego kod minimalnih temperatura, te najviše tijekom ljeta u odnosu na ostale sezone.
Analizirajući trendove temperatura zraka u 20. stoljeću na području Baltika tijekom vegetacijskog razdoblja, utvrđeno je da je vegetacijsko razdoblje produljeno od šest pa do više od 20 dana. Međutim, istodobno je ustanovljena tendencija skraćivanja vegetacijskog razdoblja u području Arhangelska (Rusija).
Utvrđen je znatan porast prosječne temperature zraka na području sjeverozapadnih Himalaja od oko 1,6 C. Ustanovljeno je da srednje temperature zraka u Indiji imaju trend porasta od 0,05 C/10 godina tijekom razdoblja 1901.-2003. U posljednjem podrazdoblju od 1971. do 2003. proces zagrijavanja se ubrzao, te iznosi 0,22 C/10 godina.
Pitanje koje muči, ali istodobno stvara sve veći razdor u znanstvenoj zajednici, jest: Može li se i mora li se povišenje temperature na Zemlji u dvadesetom stoljeću, a osobito u posljednjih nekoliko desetljeća, objasniti kao posljedica globalnog zagrijavanja ili se radi o uobičajenoj varijaciji klime? Nemoguće je dati pouzdan i znanstveno zasnovan odgovor na ovu ključnu dilemu na osnovi postojećih nizova mjerenih klimatskih parametara, a prije svih prizemnih temperatura zraka. Ma kako ovi nizovi bili dugotrajni, oni su ipak prekratki da bi omogućili donošenje pouzdanih i znanstveno utemeljenih zaključaka. Razlozi su za moguće nehomogenosti u nizovima podataka temperatura zraka, mjerenih tijekom dugog razdoblja na pojedinim stanicama, mnogobrojni. Kreću se od promjene instrumenata za mjerenje, promjene motritelja, preko neizbježnih promjena u lokalnom okolišu (urbanizacije i industrijalizacije), do načina računanja srednjih vrijednosti za različita razdoblja. Posebno se tu misli na određivanja srednjih dnevnih, ali i ekstremnih dnevnih vrijednosti.
Poseban problem o kojem se u znanstvenoj zajednici sve češće i sve oštrije vode suprotstavljene rasprave jest tvrdnja IPCC-a da je glavni uzrok, prema njihovom mišljenju, sigurnoga globalnog zagrijavanja planeta u antropogenoj emisiji “stakleničkih plinova”.
Vrlo često neki znanstvenici, a prije svega mediji povezuju pojavu ekstremnih hidroloških (suša i poplava prije svega) i klimatoloških (uragana, olujnih intenzivnih oborina itd.) događaja s klimatskim promjenama (generalno s globalnim zagrijavanjem). Hisdal i sur. analizirali su više od 600 dugih nizova dnevnih protoka izmjerenih na teritoriju Europe. Cilj ovih istraživanja bio je određivanje prostornih i vremenskih promjena u pojavi hidroloških suša. Njihov konačni zaključak bio je iznenađujući za onaj dio znanstvene zajednice i javnosti koji sve negativno i neuobičajeno (ekstremno) što se događa na planetu pripisuje fenomenu globalnog zagrijavanja izazvanom antropogenom emisijom stakleničkih plinova.
Zaključak doslovno glasi: “Unatoč nizu izvještaja da su u Europi u posljednje vrijeme suše sve češće, provedene statističke analize pokazuju da nije moguće donijeti zaključak da su suše u Europi postale dugotrajnije, intenzivnije i češće”. Leroux je istaknuo da efekt staklenika ne kontrolira ni dinamiku vremena, ni razvoj i intenzitet meteoroloških uzbuda, te da ne utječe na formiranje oborina i time na pojavu suša ili poplava. Prema njegovu je mišljenju identična situacija na planetu postojala i prije.
Znanstvena zajednica se ipak jednoglasno slaže u zaključku postojanja tzv. “urbanih toplinskih otoka (urban heat islands)”. Radi se o činjenici da je temperatura zraka u gradovima (osobito onim velikim) porasla zbog specifične koncentracije stanovništva i njihovih djelatnosti (potrošnje energije, grijanja, industrijalizacije, urbanizacije itd.). Ustanovljeno je, na primjer, da je u središtima Beča i Londona temperatura zraka mnogo viša nego na obližnjim ruralnim lokacijama. Analizom niza temperatura zraka u Firenci (Italija) dugog 110 godina, u razdoblju 1889.-1998., ustanovljeno je da su godišnji prosjeci srednjih, najnižih i najviših temperatura zraka znatno veći u posljednjih dvadesetak godina dvadesetog stoljeća u odnosu na temperature zraka prije toga razdoblja.
Utvrđeno je da urbanizacijom izazvano zagrijavanje zraka u Kini u razdoblju 1951.-2004. iznosi oko 0,5 C. Izučavanjem doprinosa urbanizacije na povišenje temperatura u Japanu u posljednjim desetljećima, analizirajući mjerenja temperatura zraka na 561 stanici u razdoblju od 27 godina (ožujak 1979. – veljača 2006.), utvrđeno je postojanje trenda porasta od 0,3-0,4 ºC/desetljeću, čak i na stanicama na kojima gustoća broja stanovnika nije veća od 100 ljudi na kvadratni kilometar.
Očito je da na osnovi provedenih analiza nije moguće potvrditi zaključak IPCC-a o prosječnom porastu globalne temperature zraka od 0,8 ± 0,1 C, počevši od 1900. godine. Čini se da se ne radi o postupnom porastu srednjih godišnjih temperatura zraka tijekom dvadesetog stoljeća, nego o naglom skoku srednjih temperatura zraka koji je započeo krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća. Razlike u prosječnim srednjim godišnjim temperaturama zraka u podrazdobljima prije i poslije naglog porasta treba pokušati objasniti ne samo antropogenim utjecajem na povećanje koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi, već i drugim lokalnim i regionalnim geofizičkim, ali i antropogenim utjecajima koji mogu biti različiti od stanice do stanice. Naglo povećanje srednjih godišnjih temperatura zraka na našim prostorima (ali i velikom dijelu cijelog planeta) trebalo bi na nov način zaokupiti znanstvenu pažnju. Cilj ovog članka jest upravo u tome da bude poticaj tom važnom procesu. U ovom trenutku ne zna se ni približno pouzdan odgovor na ovo izazovno i vrlo važno pitanje. Čini se da treba prihvatiti preporuku da se s posebnom pažnjom i na nov interdisciplinarni i holistički način počnu analizirati dugi nizovi svih klimatoloških podataka, te da se na dublji (ne formalistički) način treba pristupiti analizama trendova.
U zaključcima treba naglasiti i činjenicu da je na dijelu analiziranih stanica podrazdoblje 1942.(1943.) – (1952.) 1953. imalo slične (čak i više) prosječne srednje godišnje temperature zraka u usporedbi s onima opaženim u posljednjem podrazdoblju poslije naglog povišenja srednjih godišnjih temperatura zraka. Prethodno iznesena činjenica pokazuje da pri donošenju odluke o tome radi li se o promjeni klime ili samo njezinoj varijaciji – značajnu ulogu imaju duljine analiziranih vremenskih nizova.
Ono što u kraćim vremenskim nizovima izgleda da nosi svojstvo promjene – u duljim nizovima se pokaže kao varijacija, jer se u njima naiđe na podrazdoblja s još ekstremnijim karakteristikama.
Analize prikazane u ovom članku upućuju na potrebu detaljnijeg izučavanja fenomena zagrijavanja, i na našim prostorima i šire. Čini se da nije vrijeme za donošenje konačnih zaključaka, već za intenzivno, neometano i potanko znanstveno izučavanje ove krajnje složene i jednako tako značajne problematike za budućnost života na planetu. Za osiguravanje održivog razvoja od presudne je važnosti stvoriti uvjete za davanje pouzdanih znanstveno zasnovanih odgovora na pitanje radi li se o globalnom zagrijavanju izazvanom prvenstveno antropogenom emisijom stakleničkih plinova (kako to tvrdi IPCC) ili je riječ o uobičajenoj varijaciji klime (kako tvrdi sve veći broj nezavisnih znanstvenika). Bez obzira na to koji je stvarni razlog povišenja temperatura u posljednjim desetljećima – ne smije se zanemariti čovjekova odgovornost za okoliš, a vezano s tim i neophodnost smanjivanja emisija stakleničkih plinova u atmosferu.
Neki zaključci ključni za budućnost čovječanstva kao da su već doneseni, a da neovisna i nazovimo je „čista“ znanost, neopterećena bilo čijim interesima, nije dosad u cijelosti shvatila suštinu problema, a najmanje dala definitivne i pouzdane odgovore koji bi omogućili donošenje bitnih zaključaka.
Klima se i do sada tijekom geološke prošlosti, kao i u novijoj povijesti na Zemlji, često i znatno mijenjala. Problem je u činjenici da naša saznanja o tome kako, koliko i gdje se ona stvarno mijenjala nisu pouzdana, jer nisu zasnovana na izravnim mjerenjima. Jedino što je sigurno je da promjene klime do ove posljednje nisu bile uzrokovane antropogenim čimbenicima. Prije približno 20 tisuća godina, dakle u geološkom smislu nedavno, završilo je posljednje ledeno doba i započelo je zagrijavanje našeg planeta koje je uzrokovalo podizanje razine vode u oceanima za više od 100 metara. Rezultat tog procesa su potopljeni i glavninom boćati priobalni krški izvori i vrulje na obali Jadranskog mora. Tko je bio odgovoran za tadašnje globalno zagrijavanje? Pravi odgovor znanost još uvijek traži.
Nesumnjivo je da povećanje koncentracije ugljičnog dioksida u atmosferi pridonosi globalnom zagrijavanju. Problem je što ne postoji konsenzus oko toga što uzrokuje povećanje njegove koncentracije i koliko na to utječe čovjek. Za neke znanstvenike to je kombinacija periodičnih varijacija orbite Zemlje i njezine osi rotacije, kao i drugi, nazovimo ih, prirodni procesi, dok je za druge za to u najvećoj mjeri odgovoran čovjek svojim radom u posljednja dva stoljeća.
Moj zaključak je (razumljivo – ne samo moj) da se, bez obzira ne sve raspoložive informacije, ne može dati pouzdan odgovor na pitanje tko je odgovoran za recentnu promjenu klime, te da nema konačnih znanstvenih dokaza o tome da su postojeće varijacije (promjene) klime uzrokovale povećanje brojnosti i razornosti prirodnih katastrofa.
Zalažem se da razmatranje te problematike ostane u domeni znanosti, bez miješanja politike, ekonomije, pa i senzacionalistički orijentiranih medija. Mediji očigledno nisu izmislili te probleme. Oni su im dobrodošli, jer njima privlače pozornost javnosti povećavajući im značaj, i razumije se, profit. Glavni izvor informacija za novonastalu „paniku“ predstavljaju određeni znanstveni krugovi, militantni ekolozi i danas sve više određeni ekonomski i politički interesni lobiji koji žele bolje plasirati određene proizvode.
Nažalost, stvari su zbog toga iz domene ozbiljne znanosti prešle u područje moćnih lobija i politike, pa sve češće predstavljaju dio dnevno-političke borbe za profit i moć, u kojem znanstvena istina nije dobrodošla i nema što tražiti.
