Na današnji dan, u Buhinim Kućama, na vlastitom kućnom pragu, brutalno su ubijeni majka i sin – Ankica i Danijel Grbavac.
Bez borbe. Bez suđenja. Bez ikakve krivnje.
Ubojstvo su počinili pripadnici bošnjačke Armije BiH, u okviru napada na hrvatsko civilno stanovništvo u Središnjoj Bosni.
Riječ je o ratnom zločinu nad civilima, što nije stvar interpretacije, nego povijesne i sudski utvrđene činjenice.
Majka rođena 1971., dijete rođeno 1992. – život ugašen metkom, a s njim i cijeli jedan svijet. Ostao je suprug i otac, Antun, s boli koju ne može ublažiti ni vrijeme ni institucionalna šutnja.
Dvije tragedije, dva mjerila
Nitko razuman ne dovodi u pitanje da je ubojstvo Aleksandre Zec bio stravičan zločin koji zaslužuje pijetet, osudu i trajno sjećanje.
No problem Hrvatske nije u tome koga se pamti, nego koga se sustavno zaboravlja.
Jer dok se jedne žrtve pretvaraju u trajni moralni narativ, druge se guraju u fusnote – osobito kada su ih ubili pripadnici Armije BiH, a žrtve su Hrvati.
Aleksandra Zec:stalna prisutnost u medijima
dokumentarci, filmovi, kazališne predstave
školski programi,simbol i paradigma
Ankica i Danijel Grbavac:rijetka godišnja objava,
tihe komemoracije,
bez kulturne obrade,
bez dokumentaraca,
bez „poželjne“ interpretacije
Zašto Buhine Kuće nisu „priča“?
Zato što se ne uklapaju u dominantni medijski okvir.
Jer bi otvoreno i sustavno pisanje o zločinima Armije BiH nad Hrvatima srušilo pojednostavljenu sliku rata u kojoj su jedni uvijek isključive žrtve, a drugi kolektivni krivci.
Zločin u Buhinim Kućama:
nije bio incident
nije bio „eksces“
nije bio nesporazum
Bio je namjerni ratni zločin nad civilima.
Ali nije bio politički iskoristiv.
Pijetet bez nacionalnog i ideološkog filtra
Ovo nije poziv na zaborav bilo koje žrtve.
Ovo je zahtjev za jednakim mjerilima.
Ako je ubijeno dijete – dijete je ubijeno.
Ako je majka ubijena na kućnom pragu – to je zločin.
Ako su počinitelji pripadnici Armije BiH – i to mora biti jasno izrečeno.
Sve drugo je svjesna selekcija sjećanja.
Vječni im pokoj!
crodex.net
