U hrvatskom javnom prostoru već odavno ne vrijede ista pravila za sve. Ono što je jednima dopušteno, drugima se zabranjuje, stigmatizira i proglašava opasnim presedanom. Najnoviji primjer to jasno potvrđuje.
Kada se Mile Kekin, dugogodišnji korisnik javnih sredstava, pojavi na listi platforme Možemo!, to se u medijima naziva građanskim aktivizmom. Kada Severina, odjevena u jugoslavensku ikonografiju, predvodi političke inicijative pod krinkom „ženskih prava“, to se predstavlja kao progres i hrabrost.
Kada Let 3 ili Damir Urban koriste pozornicu i koncerte za slanje otvorenih političkih poruka – tada je to, kažu, kritičko mišljenje i umjetnička sloboda.
A kada to učini Thompson – nastaje panika
No kada Marko Perković Thompson uputi tri rečenice kritike zagrebačkoj vlasti zbog presedanske zabrane koncerta, tada se diže moralna uzbuna. Tada se govori o „nedopustivom miješanju glazbe i politike“, tada se potežu zabrane, etikete i cenzura.
I to unatoč činjenici da isti taj Thompson, usprkos godinama medijskog sotoniziranja i radijskog bojkota, na jednom koncertu okupi više ljudi nego neki od navedenih u cijeloj svojoj karijeri zajedno.
Sloboda nije selektivna
Ovdje više nije riječ o glazbi. Riječ je o dvostrukim kriterijima, o političkoj podobnosti i o pokušaju da se određene svjetonazore gurne s javne scene – ne argumentima, nego zabranama.
Sloboda izražavanja ili postoji za sve, ili ne postoji uopće. Ne može biti rezervirana samo za „prave“, „napredne“ i „ideološki ispravne“.
Zato izražavamo punu potporu Marku Perkoviću Thompsonu u njegovoj borbi za slobodu glazbenog i javnog izražavanja.
Jer pravo na mišljenje ne smije ovisiti o tome kome se sviđa – ni kome smeta.
I mi smo – spremni.
