Kad Zoran Šprajc danas kroz loš humor komentira energetsku krizu, rad od kuće i paralelu s pandemijom, problem nije u lošem humoru— nego u sjećanju koje se pokušava izbrisati.
Jer isti medijski prostor u kojem je Šprajc bio jedan od najvidljivijih aktera godinama je:
normalizirao zatvaranja i restrikcijem, gurao jednosmjerne narative bez prostora za raspravu
stvarao atmosferu straha i podjela.
Podsjetimo se , Zoran Šprajc je od čovjeka koji se ismijavao iz Capaka i Beroša, kao i cijelog stožera, postao jedan od onih koji je poslušno promovirao njihovu politiku i ratovao sa svima koji nisu podržavali sulude mjere i propitivali njihovu opravdanost. Od tipa koji se sprdao sa stožerom i virusom, do poslušnika Andreja Plenkovića.
Danas se isti obrasci vraćaju — samo s novom temom.
Energetika umjesto virusa.
“Štednja” umjesto “ostani doma”.
I opet — pojednostavljena rješenja za kompleksne probleme.
Najveći problem nije u Šprajcu kao osobi, nego u modelu: mediji koji istovremeno glume bliskost s ljudima, dok sudjeluju u kreiranju narativa koji te iste ljude disciplinira.
A onda, kad sve prođe — slijedi šala. Bez odgovornosti. Bez odmaka. Bez priznanja i isprike.
Zato reakcije nisu pretjerane.
Ljudi ne reagiraju na loš humor.
Reagiraju na pokušaj da im se kaže da se ništa nije dogodilo.
