Išo medo u dućan, nije reko dobar dan Ajde, medo, van – nisi reko dobar dan.” Koliko ste godina imali kad ste naučili ovu pjesmicu? Ja mislim da sam imala 5, ali možda sam u krivu.
Nije ni važno, važna je poruka, a poruka je da u dućanu moraš reć “dobar dan.” Ako se pitate zašto pričamo o medi u dućanu, doći ćemo do toga.
Za početak, jedan mali zadatak – pročitajte pjesmicu opet i probajte uočit problematične momente. Jedan od njih je vjerojatno zašto je medo u dućanu, među ljudima, ali čak i petogodišnja djeca shvaćaju da postoje određene slobode koje si smijemo dopustit.
Koji bi bio sljedeći problematični trenutak?
Ako ste normalni, vjerojatno ćete reć da ih nema, ali ja ću vam ih ponudit nekoliko – ne zato što su meni problematični, nego zato što je 2023. i SVE može bit problem ako netko tako odluči.
Medo u 2023. ne živi po istim pravilima kao medo u 1990., kad sam se ja s njim prvi put susrela. Medo iz 90-ih je samo nepristojan, medo u 2023. je diskriminiran. Možda nije rekao “dobar dan” jer je bila noć. Možda je anksiozan i nije mu ugodno privlačit pozornost na sebe. Možda se “dobar dan” kosi s njegovim uvjerenjima jer mu dan nije dobar i ne želi živjet tuđu istinu, nego svoju.
Ako vam ovo zvuči glupo, vjerojatno ste u pravu, ali podsjećam vas još jednom – u 2023. smo, godini u kojoj je sve rubno i problematično ako netko tako želi.
Ne znam jeste li čuli, ali u Americi* je jedna ravnateljica prije nekoliko tjedana dobila otkaz jer je u klasičnoj školi odobrila da se dvanaestogodišnjacima pokazuje kip Michelangelovog Davida, što je troje roditelja klasificiralo kao pornografiju. U moje vrijeme se isto smatralo samo dosadnim gradivom koje ne zanima dvanaestogodišnjake – danas je “pornografija” koja rezultira otkazom.
“Pobunili su se roditelji troje učenika, a nama je to dovoljno da otpustimo ravnateljicu”, kažu iz upravnog odbora škole. Btw, jel se sjećate časopisa Bravo u kojem je svaki mjesec bio članak s golim ljudima? Svi smo preživjeli tu “nedopustivu” golotinju bez velikih posljedica i nitko se nije imao potrebu skinut gol na dječjim rođendanima – jesu li nova djeca stvarno toliko osjetljiva da bi im to uništilo život ili je ljudima u 2023. samo dosadno pa cijeli dan traže nove načine da se osjećaju uvrijeđeno?
Prije nego što krenemo dalje, želim objasnit ovu zvjezdicu koju sam stavila pored riječi Amerika
Sveučilište Stanford je nedavno objavilo popis neprimjerenih riječi kojima više nije mjesto u razgovoru. Amerika je jedna od njih jer ako netko iz Sjedinjenih država za sebe kaže da je Amerikanac, to je diskriminacija stanovnika ostalih država koje se nalaze na američkim kontinentima. Ima smisla ako ste iz Južne Amerike ili Kanade i ide vam na živce što se pod “Amerikanac” uvijek misli na nekog iz Sjedinjenih država, ali ima li smisla branit ljudima da za sebe govore da su Amerikanci jer bi se netko tko je isto s američkog kontinenta mogao uvrijedit?
Godina 2023. kaže da ima.
Od ostalih neprimjerenih izraza po Stanfordu imamo i “kill two birds with one stone” – što bi kod nas bilo dvije muhe jednim udarcem – jer je to nešto što, ne šalim se, poziva na nasilje prema pticama. Petogodišnje dijete opet vjerojatno shvaća da ne moramo sve shvaćat doslovno, ali Stanford nije petogodišnje dijete.
Neprimjereno je i reć “walk in” jer, kaže Stanford, “to diskriminira ljude koji ne mogu hodat.” Umjesto toga predlažu “drop in” kao inkluzivniju varijantu – dakle, više nemate walk-in ormar ni walk-in tuš, Dire Straits nemaju pjesmu “Walk of life”, Aerosmith i Run-D.M.C. i Aerosmith nemaju “Walk this way”, Marc Cohn više ne hoda Memphisom, Walkin’ on sunshine isto ne može, ne može ni I will walk 500 miles, these boots are made for ne znam što, ali walkin’ sigurno nije.
Ako mislite da odlazim u karikaturu, pričekajte koju minutu pa ćete vidjet da ste, ako smijem reć, u krivu. Jednom davno, u filmu Povratak u budućnost su nam “obećali” da ćemo u toj budućnosti imat leteće aute, tenisice koje se same vežu i pečeno pile koje je prije ulaska u mikrovalnu mala kapsula, što je možda bilo nerealno za očekivat, ali još je manje realno bilo da ćemo se polako pretvorit u Orwellovu 1984. – a evo nas, žele nam onemogućit “dvije muhe jednim udarcem” jer to nije lijepo prema muhama.
Ili pticama, ako ste u Americi – pardon, u Sjedinjenim državama.
Ima još – iz knjiga Roalda Dahla se uklanjaju problematične riječi i stavljaju one koje su primjerenije vremenu u kojem živimo. “Debela” više ne smije bit, “ružan” isto više nije ok, što se još nekako može prožvakat, ali nema više ni mame i tate jer je i to diskriminatorno, pa su sad “roditelji.”
Dahl je poznat po tome da je imao problematična uvjerenja, ali ako su “mama i tata” problem, onda je cijeli svijet u problemu – hoćemo mijenjat i Oče naš u “roditelju naš?” Hoćemo umjesto “mama, I just killed a man” pjevat “parent, I just killed a man?” Naravno da nećemo, Stanford će sigurno predložit da generalno prestanemo pjevat o ubojstvu, a sigurno će se javit i netko tko će pitat “did you just assume their gender?”
U Švedskoj već u vrtiću nije primjereno reć “cure i dečki, užina je poslužena” – za slučaj da netko još nije odlučio je li cura ili dečko. Primjereno je reć “djeco”, što je sasvim ok… barem zasad, do 2030. će i to možda bit pogrešno. Zapravo, negdje već je pogrešno – nedavno sam gledala video u kojem se žena deklarira kao vuk i bijesna je jer joj se ljudi nekad zbog toga smiju.
Pitanje je vremena kad će netko dobit otkaz jer nije dopustio odrasloj osobi da govori da je zapravo vuk. Nemojte me krivo shvatit, nemam ništa protiv da netko zbog rodne disforije osjeća da nije ono što mu piše u rodnom listu – i želim svakome da slobodno živi onako kako mu je prirodno (osim ako misli da je vuk, tu povlačim granicu) – ali imam protiv da se netko tko izgleda kao žena dere na mene jer sam pretpostavila da je žensko i to prezentira kao da sam ga htjela uvrijedit.
Želim i da svatko tko ne može hodat živi uz minimalnu količinu komplikacija, ali se ne želim bojat da će se netko naljutit ako kažem “walk-in” tuš. Želim i da djeca koja ne žive u obiteljima s mamom i tatom ne osjećaju da su drugačija i “kriva”, ali ne želim se osjećat kao zločinac jer sam rekla “mama i tata.” A to polako postaje realnost u kojoj živimo – kultura uvrijeđenosti nezaustavljivo cvjeta i svaki dan je nova prilika da naje*eš jer ti nije palo na pamet da ćeš u normalnom razgovoru razjarit nekoga tko ne dijeli tvoje mišljenje ili živi u drugačijim okolnostima.
Ne smiješ pretpostavit nečiji spol, mama i tata su diskriminatorni izrazi, Michelangelov David je pornografija, dvije muhe jednim udarcem su nasilje, a ako slučajno ne znaš popis svih pravila, uvijek se nađe netko tko će se uvrijedit i usput te optužit da mu namjerno kršiš pravo na slobodu.
Ako nastavimo ovako, uskoro će medo možda stvarno počet ić u dućan; em zato što nije ok da mu to branimo, em zato što će ljudi ostat bez posla jer su napravili nešto užasno – tipa sazvali “roditeljski” sastanak, a netko živi s dedom i bakom.
Srdačan pozdrav i ugodan ostatak srijede – osim ako ovo čitate u četvrtak ili petak ili subotu ili nedjelju ili ponedjeljak ili u utorak.
Ja idem javit Nini Badrić i Emiliji Kokić da nije u redu da prijete nekom da će ga zgazit do razine da zaboravi da je hodao – i da je sasvim ok da su vlak ako se tako osjećaju.
Izvor: miss7.24sata.hr / Andrea Andrassy
