Kada i The Guardian piše da je Britanija pogriješila u vezi sa covidom te da lockdown radi više štete nego koristi, mislim da je došlo vrijeme da i naši lokalni promicatelji pandemijskog marketinga prestanu govoriti i razmišljati o “mjerama” kao načinu suočavanja s ovom pandemijom…
Postojao je poseban trenutak, na početku pandemije Covid-19, koji je uredno obuhvatio pogreške i zbrku ranih britanskih napora da se uhvati u koštac s bolešću, kaže Mark Woolhouse za Guardian.. Na brifingu broj 10 u ožujku 2020., ministar vlade Michael Gove upozorio je da virus ne diskriminira. “Svi su u opasnosti”, najavio je.
I ništa ne može biti dalje od istine, tvrdi profesor Woolhouse, stručnjak za zarazne bolesti na Sveučilištu Edinburgh. “Bojim se da Goveova izjava jednostavno nije istinita”, kaže on. “Zapravo, ovo je vrlo diskriminirajući virus. Neki ljudi su mnogo više izloženi riziku od toga od drugih. Ljudi stariji od 75 godina su nevjerojatnih 10 000 puta više u opasnosti od onih koji su mlađi od 15 godina.”
A upravo je taj neuspjeh u razumijevanju velikih varijacija u pojedinačnim odgovorima na Covid-19 doveo do pogrešnih odgovora Britanije na pojavu bolesti, tvrdi on – pogreške koje su uključivale nametanje dugotrajne, nacionalne izolacije. Ovo je strategija koju Woolhouse – jedan od vodećih epidemiologa u zemlji – opisuje kao moralno pogrešnu i vrlo štetnu u svojoj nadolazećoj knjizi The Year the World Went Mad: A Scientific Memoir.
“Nanijeli smo ozbiljnu štetu našoj djeci i mladima kojima je oduzeto obrazovanje, posao i normalna egzistencija, kao i štetu njihovim budućim izgledima, dok će ostali naslijediti rekordno brdo javnog duga”, rekao je. “Sve to kako bi se NHS zaštitio od bolesti koja je daleko, daleko veća prijetnja za starije, slabe i nemoćne nego za mlade i zdrave.
“Bili smo opčinjeni razmjerom izvanredne situacije koja se dogodila jednom u stoljeću i uspjeli smo samo pogoršati krizu. Ukratko, uhvatila nas je panika. Ovo je bila epidemija koja je vapila za preciznim pristupom javnom zdravstvu i dobila je suprotno.”
Umjesto da nametne opće mjere zatvaranja diljem zemlje, vlada je trebala usvojiti mjere osmišljene kako bi kontakte učinile sigurnima, tvrdi Woolhouse. “Iz podataka iz Ujedinjenog Kraljevstva možete vidjeti da su ljudi smanjivali međusobne kontakte kako su se broj slučajeva povećavao i prije uvođenja izolacije. To bi, zajedno s mjerama sigurnim od Covida, kao što su maske i testiranje, bilo dovoljno za kontrolu širenja.”
U Švedskoj je uvelike djelovala dobrovoljna promjena ponašanja i trebalo joj je dopustiti da napreduje u Velikoj Britaniji, tvrdi Woolhouse. Umjesto toga, požurili smo se za prisilno državno zatvaranje, dijelom zato što smo, po prvi put u povijesti, mogli. Sada se dovoljno poslova obavlja na internetu kako bi se omogućilo prilično dobro funkcioniranje velikog dijela društva – putem video konferencija i internetske kupovine. “Ali to je bilo lijeno rješenje za novu epidemiju koronavirusa, ali i vrlo štetno”, dodaje.
Međutim, Woolhouse se trudi odbaciti ideje onih koji su zagovarali potpuno otvaranje društva, uključujući akademike koji su podržali Barringtonovu deklaraciju koja je predložila da se virusu Covid-19 dopusti da cirkulira dok se ne zarazi dovoljno ljudi kako bi se postigao imunitet stada.
“Ovo bi dovelo do epidemije daleko veće od one koju smo na kraju doživjeli 2020.”, kaže Woolhouse. “Također je nedostajao uvjerljiv plan za adekvatnu zaštitu ranjivijih članova društva, starijih osoba i onih koji su imunokompromitirani.”
Umjesto toga, zemlja je trebala uložiti mnogo više napora u zaštitu ranjivih. Više od 30.000 ljudi umrlo je od Covid-19 u britanskim domovima za skrb. U prosjeku je svaki dom dobio dodatnih 250.000 funti od vlade za zaštitu od virusa, izračunao je. “Trebalo je mnogo više potrošiti na pružanje zaštite domovima za skrb”, kaže Woolhouse, koji također osuđuje vladu što nije ponudila ništa više od pisma u kojem se govori onima koji štite starije roditelje i druge ranjive osobe u svojim domovima da poduzmu mjere opreza.
Država je mogla potrošiti nekoliko tisuća funti po kućanstvu na pružanje rutinskog testiranja i na pomoć u provedbi mjera sigurnih od Covida za one koji štite druge, a to bi i dalje iznosilo mali dio od 300 milijardi funti koje smo na kraju potrošili na naš odgovor na pandemiju, tvrdi on. Doista, Woolhouse posebno prezire zanemarivanje “štićenika”, kao što su radnici u domovima za njegu i neformalni njegovatelji. “Ovi su ljudi stajali između ranjivih i virusa, ali veći dio 2020. dobili su minimalno priznanje i nisu dobili nikakvu pomoć.”
Britanija je potrošila bogatstvo na suzbijanje virusa i i dalje će servisirati nastali dug generacijama koje dolaze, dodaje. “Nasuprot tome, gotovo ništa nismo potrošili na zaštitu ranjivih u zajednici. Trebali smo i mogli ulagati i u suzbijanje i u zaštitu. Mi smo zapravo odabrali samo jednu.”
I Woolhouse je kategoričan da daljnja zatvaranja nisu način da se nosimo s budućim valovima Covid-19. “Zaključavanja nisu javnozdravstvena politika. Oni označavaju neuspjeh javnozdravstvene politike”, navodi.
Umjesto toga, zemlja mora vrlo brzo ne biti iznenađena novim varijantama i ne reagirati na svaku na ad hoc način. “Trebali bismo dogovoriti kliznu ljestvicu intervencija i pokretačke točke za njihovu provedbu. S omikronom sve je pomalo kaotično. Potrebno nam je bolje planiranje i pripreme kada stigne sljedeća varijanta, jer će sigurno biti.”
