Kao što smo vidjeli, nije Tuđman bio slijep za Krležino jugoslavenstvo, a nije bio slijep ni za jugoslavenstvo Josipa Broza, pa ih je obojicu javno hvalio taman onoliko koliko ih je kudio privatno, u svom dnevniku, pisanom tek „s pola otvorenosti, ezopovski“ i u strahu da on padne žbirima u ruke. Ima u tom dnevniku i proturječnih ocjena – očito je na to utjecalo i trenutno Tuđmanovo duševno stanje, ali i njegova prosudba povoda za dnevničke ocjene tih ljudi što su na određeni način obilježili njegov život.
Kad je u povodu Titove smrti zagrebački „Vjesnik“ prenio Krležin panegirik tiskan u „Vojnome delu“ (mi, naime, najčešće zaboravljamo da je demokratu, humanistu i mirotvorcu, bivšem članu CK KP Hrvatske, Miroslavu Krleži, jako imponiralo da njega, civila, do mirogojskoga groba odvezu na lafetu JNA i pokopaju po jugoslavenskome vojnom protokolu!), Tuđman se u svom dnevniku 25. svibnja 1980. osvrnuo na tu Krležinu pohvalu Titu, taj „panegirik s jednom intelektualnom zadrškom“.
Krleža je, naime, zapisao: „Ako je pojava jugoslavenske države jedini relativno mudar oblik za garanciju suvereniteta i političke nezavisnosti svih naroda, a prema tome i jedini logičan garant mira u jugoistočnoj europskoj zoni, onda su specifični napori Titovi, izvršeni za trajanja svih kriza i peripetija poratnog perioda do danas, u interesu održanja svjetskog mira, isto tako historijski pozitivni“. Na to je Tuđman u dnevniku reagirao oštro i nedvosmisleno: „Ako?! A što je s hrvatskim narodom, druže Krleža?!?“ (F. Tuđman, Osobni dnevnik, sv. 2, str. 65.-66.)
Kao što vidimo, njemu su, za razliku od Krleže, i 1980. Hrvatska i sloboda Hrvata očito bili ispred Krležina baljezganja o „relativno mudrim oblicima za garanciju suvereniteta“, od „mira u jugoistočnoj europskoj zoni“ i od „održanja svjetskog mira“. Ni o Titu nije mislio ono što je mislio Krleža, pa ni ono što će javno ponavljati, čak i kao predsjednik države. Četiri godine prije nego što je onako komentirao Krležino neukusno podilaženje jugoslavenskom diktatoru, ovako se je 1. veljače 1976. osvrnuo na središnju temu kojom se tog dana bavio glavni zagrebački dnevni list. Tuđman, naime, najprije sažima tu temu:
„’Vjesnik’ donosi razgovor Dare Janeković s Titom, što ga je vodila u tri navrata od 24. 12. prošle godine do prošlog tjedna: – liberalizam i tzv. federalizam pogodovali su pojavi nacionalizma; – u Hrvatskoj je vodstvo sve dublje padalo u blato nacionalizma; raspirivalo najopasnije nacionalističke i šovinističke tendencije i time rušilo jednu od najvećih tekovina revolucije: bratstvo i jedinstvo naših naroda… I u tom smislu o svemu i svačemu, do dječjih vrtića. Govore da to ima značenje političke oporuke.“
I odmah slijedi Tuđmanov jetki komentar: „Dosljedno 1902. (1912.!) – 1937. – 1971. – 1976. Nisam vjerovao, ali sam se ipak u podsvijesti želio nadati da bi na kraju ipak mogla progovoriti neka trunka hrvatske političke svijesti… Uzalud…“ (F. Tuđman, Osobni dnevnik, sv. 1, str. 240.) Nije teško pročitati i shvatiti što pisac dnevnika misli i što zapravo hoće kazati o Josipu Brozu: u svakom trenutku Titove političke karijere, njega, komunističkog aktivista, šefa KP Jugoslavije, vođu jugoslavenskoga partizanskog pokreta i na koncu poglavara Jugoslavije, obilježava jugoslavenstvo: 1912. kad pristupa socijaldemokratima; 1937. kad dolazi na čelo KPJ; 1971. kad slama Hrvatsko proljeće i 1976. kad razgovara s Darom Janeković.
U toj osudi Titova jugoslavenstva – osudi koju je u javnim istupima, u historiografsko-publicističkim tekstovima i u praktičnoj politici iz taktičkih razloga kamuflirao u fraze o „ljevici“ i „antifašizmu“ – Tuđman je i u ovom tužnom nabrajanju izostavio 1941., godinu koja – kao što smo vidjeli, a vidjet ćemo još – očito žulja i njegovu savjest. No, samo površan čitač ne će uočiti da je zapravo prešutno ocijenio i Tita 1941. godine. Jer: zar te 1976. izričito ne priznaje kako se uzalud nadao da bi barem pred kraj njegova, Titova života, iz njega mogla progovoriti hrvatska politička svijest. Drugim riječima, nije ju vidio ni te 1976., niti ikad ranije, pa ni 1941.
Govoreći o istoj temi, Krleža je, dakako, bio izravniji, jer mu je i pred smrt bila bliža titovska nego hrvatska interpretacija te sudbonosne godine, pa je Čengiću u mikrofon kazao: „Komunisti u Hrvatskoj, u vrijeme za njih najbolje konjunkture, imali su svega nekoliko poslaničkih mandata – Hrvati u politici KPJ u zemlji u kojoj djeluju. I jedino što je ta Partija tih godina imala bio je Josip Broz, a on je otišao u Jugoslavene. Da, da, otišao je u Jugoslavene i vodio je jugoslavensku politiku. A svi su i prije njega vodili jugoslavensku politiku, jer u aksiome jugoslavenstva nikad nitko nije sumnjao.“ (E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, knj. 4, str. 301.)
Točna je ta Krležina ocjena (a on je najbolje znao koliko je točna, jer je i sam stasao kao jugoslavenski integralist), ali je, eto, najkasnije od doba Hrvatskog proljeća počelo dolaziti vrijeme u kojem će Tuđman posumnjati u ispravnost svoga mladenačkoga marksističkog jugoslavenstva. Ako mu je kasnije povremeno kadio zbog taštine ili uvjerenja da je to politički pragmatično, intimno se njime, u najmanju ruku, nije ponosio. (nastavit će se)
Izvor:Tomislav Jonjić
crodex.net
